Ekonomski račun u socijalističkoj zajednici

Mnogi se socijalisti nikada nisu bavili nacionalnoekonomskim pitanjima, nikada nisu pokušali steći jasnoću o uvjetima pod kojima ljudi privređuju. Drugi su se pak vrlo iscrpno bavili narodnim gospodarstvom prošlosti i sadašnjosti te su se trudili postaviti sustav gospodarstva »građanskog društva«. Uživali su u kritici ekonomskih odnosa »slobodnog« gospodarstva, ali su redovito propuštali primijeniti onu jetku oštrinu koju su ovdje – ne uvijek s uspjehom – iskazivali i na ekonomiju željenoga socijalističkog društva. U bogato obojenim opisima utopista ono što je doista ekonomsko uvijek dolazi prekratko. Naviještaju da će u njihovoj zemlji Dembeliji pečeni golubovi drugovima letjeti ravno u usta, ali nažalost propuštaju pokazati na koji se način to čudo treba ostvariti. Ondje gdje u ekonomskome počinju postajati jasniji, brzo dožive brodolom – sjetimo se primjerice Proudhonovih maštarija o mjenjačkoj banci –, tako da nije teško ukazati na njihove logičke pogreške. Kad je marksizam svojim vjernicima svečano zabranio baviti se problemima gospodarstva koje leži s onu stranu eksproprijacije eksproprijatora, time zapravo nije učinio ništa osobito, jer su i »utopisti« u svojim opisima zanemarivali ono gospodarsko i svoju pozornost usmjeravali jedino na slikanje vanjskih prilika i samorazumljivo najpovoljnijih posljedica novoga uređenja stvari.

Bez obzira na to spoznaje li se dolazak socijalizma kao neizbježna nužnost ljudskoga razvoja ili ne, te očekuje li se od podruštvljenja proizvodnih sredstava najveća sreća ili najdublja nesreća za ljude, ipak će se morati priznati da se istraživanja o uvjetima gospodarskoga pogona na socijalističkoj osnovi ne smiju smatrati tek »dobrom vježbom mišljenja i sredstvom za promicanje političke jasnoće i postojanosti«. U vremenu u kojem se socijalizmu sve više i više približavamo, štoviše, u kojem u stanovitom smislu već stojimo posred njega, istraživanje problema socijalističkoga gospodarstva dobiva značenje i za objašnjenje onoga što se zbiva oko nas. Za razumijevanje narodnogospodarskih pojava današnje Njemačke i njezinih istočnih susjednih zemalja ono što nam pruža analiza prometnoga gospodarstva odavno više ne dostaje. Tu već u prilično znatnoj mjeri moramo prizvati elemente socijalističke zajednice. Pokušajima da se stekne jasnoća o biti socijalističkoga gospodarstva u takvim okolnostima nije potrebno nikakvo posebno opravdanje.

U socijalističkoj su zajednici sva proizvodna sredstva vlasništvo zajednice. Zajednica jedina može raspolagati njima i određivati njihovu uporabu u proizvodnji. Razumije se da će zajednica svoje ovlasti moći vršiti samo putem nekoga posebnog organa, jer drukčije ne može djelatno nastupati. Kako se taj organ tvori i kako se u njemu i kroz njega izražava sveukupna volja, za nas je od podređenoga značenja. Može se primjerice pomisliti na izbor organa i, ako bi se sastojao od više od jedne pojedinačne osobe, na većinske odluke članova tijela.

Vlasnik proizvodnih dobara koji je proizvodio i time postao vlasnikom potrošnih dobara ima sada izbor: ili sam trošiti ili pustiti druge da troše. Zajednici kao vlasnici potrošnih dobara koje je stekla proizvodnjom takav izbor ne pripada. Ona ne može sama uživati, ona mora pustiti ljude da uživaju. Tko treba uživati i što svatko treba uživati, to je socijalistički problem raspodjele.

Za socijalizam je karakteristično da raspodjela potrošnih dobara mora biti neovisna o proizvodnji i njezinim ekonomskim uvjetima. S biti zajedničkoga vlasništva nad proizvodnim dobrima nespojivo je da se makar i jedan dio raspodjele temelji na ekonomskom pripisivanju prinosa pojedinim proizvodnim faktorima. Bilo bi nezamislivo, primjerice, da se radniku unaprijed pripusti puni prinos njegova rada, a da se zatim udjeli stvarnih proizvodnih faktora »podvrgnu« posebnoj raspodjeli. Jer, kako će se još pokazati, u biti je socijalističkoga načina proizvodnje to da se u njemu udjeli pojedinih proizvodnih faktora u prinosu proizvodnje uopće ne mogu utvrditi, da je on nedostupan svakoj računskoj provjeri odnosa između proizvodnoga utroška i proizvodnoga prinosa.

Koje će se načelo izabrati za dodjelu potrošnih dobara pojedinim drugovima, za razmatranje problema kojima se bavimo prilično je sporedno. Hoće li se pojedincu odmjeravati prema njegovim potrebama, tako da onaj tko ima veće potrebe dobiva više nego onaj tko ima manje, ili će se uzimati u obzir dostojnost pojedinca, tako da bolji dobiva više nego lošiji, ili će se u što ravnomjernijoj raspodjeli vidjeti ideal, tako da svatko dobiva po mogućnosti jednaku količinu, ili će se kao mjerilo raspodjele uzimati usluge pružene zajednici, tako da marljivijemu pripada više nego lijenijemu, uvijek će stvar biti takva da svatko od zajednice prima dodjelu.

Pretpostavimo radi jednostavnosti da se dodjela vrši prema načelu jednakoga postupanja sa svim članovima društva; nije onda teško domisliti pojedine ispravke koje primljeno stupnjuju prema dobi, spolu, zdravstvenom stanju, posebnim zahtjevima zanimanja i sličnome. Drug primjerice prima svežanj uputnica koje se unutar određenoga vremena unovčuju za određenu količinu raznih određenih dobara. Tako se onda može više puta dnevno hraniti, trajno nalaziti smještaj, tu i tamo pohađati zabave, od vremena do vremena primiti novi odjevni predmet. Hoće li ovako posredovana opskrba potreba ispasti bogatija ili siromašnija, ovisit će o izdašnosti društvenoga rada.

Nije nužno da svatko cijeli svoj udio i sam potroši. Ponešto od toga može pustiti da neuživano propadne, darovati ili, ako je to spojivo sa svojstvom dobra, sačuvati za kasniju potrebu. Ali može ponešto i razmijeniti. Pivopija će se rado odreći bezalkoholnih pića koja mu pripadaju ako može dobiti više piva; apstinent će biti spreman odreći se svojega dijela alkoholnih pića ako za to može steći druge užitke. Ljubitelj umjetnosti htjet će se odreći posjeta kinematografima kako bi mogao češće slušati dobru glazbu; prostak će imati želju ustupiti ulaznice koje ga ovlašćuju na ulazak u domove dobre umjetnosti za užitke za koje ima više razumijevanja. Svi će oni biti spremni na razmjenu. Predmetom razmjenskoga prometa moći će, međutim, uvijek biti samo potrošna dobra. Proizvodna dobra u socijalističkom su društvu isključivo u vlasništvu cjeline; ona su neotuđivo zajedničko vlasništvo i stoga res extra commercium.

Razmjenski se promet i u uskome okviru koji mu socijalistički društveni poredak dodjeljuje može odvijati posredovano. Nije nužno da se uvijek odvija u oblicima izravne razmjene. Isti razlozi koji su inače doveli do izgradnje neizravne razmjene učinit će je i u socijalističkom društvu, u interesu razmjenitelja, povoljnom. Iz toga slijedi da socijalističko društvo pruža prostor i za uporabu općeuobičajenoga sredstva razmjene, novca. Njegova će uloga u socijalističkom gospodarstvu načelno biti ista kao i u slobodnom gospodarstvu: u oba je on općeuobičajeni posrednik razmjene. No značenje te uloge u društvenom poretku koji počiva na zajedničkom vlasništvu nad proizvodnim sredstvima drukčije je nego u onome koji počiva na privatnom vlasništvu nad proizvodnim sredstvima. Ono je ovdje neusporedivo manje, jer razmjena u tom društvu ima mnogo manje značenje, jer ovdje uopće obuhvaća samo potrošna dobra. Budući da se nijedno proizvodno dobro ne pretače u razmjenskom prometu, postaje nemoguće spoznati novčane cijene proizvodnih dobara. Ulogu koju novac u slobodnom gospodarstvu igra na području proizvodnoga računa on u socijalističkoj zajednici ne može zadržati. Vrijednosni račun u novcu ovdje postaje nemoguć.

Razmjenske odnose koji se oblikuju u prometu među drugovima vodstvo proizvodnje i raspodjele ne smije ostaviti bez pozornosti. Ono mora te razmjenske odnose uzeti za podlogu ako pri dodjeli pojedinačnih udjela želi razna dobra učiniti uzajamno zamjenjivima. Ako se u razmjenskom prometu oblikovao odnos 1 cigara jednako 5 cigareta, vodstvo ne bi moglo bez daljnjega proglasiti da je 1 cigara jednako 3 cigarete, kako bi prema tom odnosu jednomu dodijelilo samo cigare, a drugomu samo cigarete. Ako se uputnica za duhan ne unovčuje za svakoga ravnomjerno jednim dijelom u cigarama, a drugim u cigaretama; ako, bilo zato što tako žele ili zato što stanica za unovčenje trenutačno ne može drukčije, jedni trebaju dobiti samo cigare, a drugi samo cigarete, tada bi se pritom morali uzeti u obzir razmjenski odnosi tržišta. Inače bi pritom svi koji su primili cigarete bili zakinuti u odnosu na one koji su primili cigare. Jer onaj tko je primio cigaru može za nju razmijeniti pet cigareta, dok mu se cigara obračunava samo s tri cigarete.

Promjene razmjenskih odnosa u prometu među drugovima morat će stoga gospodarsko vodstvo navesti na odgovarajuće promjene u obračunskim stopama zamjenjivosti raznih potrošnih dobara.

Svaka takva promjena pokazuje da se odnos između pojedinih potreba drugova i njihova zadovoljenja pomaknuo, da se jedna dobra sada jače žude od drugih. Gospodarsko će vodstvo zacijelo predvidivo nastojati da to uvaži i u proizvodnji. Ono će težiti proširenju proizvodnje jače žuđenih artikala, a ograničenju proizvodnje slabije žuđenih. Ali jedno neće moći učiniti: neće smjeti prepustiti pojedinom drugu da svoju uputnicu za duhan po volji unovči ili u cigarama ili u cigaretama. Kad bi drugu dalo pravo da bira hoće li uzimati cigare ili cigarete, tada bi se moglo dogoditi da se traži više cigara ili više cigareta nego što je proizvedeno, a da s druge strane cigarete ili cigare ostaju ležati u izdajnim stanicama jer ih nitko nije zatražio.

Stane li se na stajalište teorije radne vrijednosti, tada za ovaj problem dakako postoji jednostavno rješenje. Drug za odrađeni radni sat prima žeton koji ga ovlašćuje na primitak proizvoda jednoga radnog sata, umanjenog za odbitak za podmirenje tereta koji obvezuju cjelokupno društvo, poput uzdržavanja onih nesposobnih za privredu, kulturnih izdataka i sličnoga. Pretpostavi li se da odbitak za pokriće troška koji snosi zajednica iznosi polovicu radnog proizvoda, tada bi svaki radnik koji je radio jedan sat imao pravo primiti proizvode za čije je stvaranje utrošeno pola sata rada. Dobra dospjela za uporabu ili potrošnju te korisne učinke svatko može s tržišta uzeti i privesti vlastitoj potrošnji ili uporabi tko je u stanju za njih nadoknaditi dvostruko radno vrijeme utrošeno za njihovo stvaranje. Radi razjašnjenja naših problema bit će bolje pretpostavimo li da zajednica radniku unaprijed ne čini nikakav odbitak za podmirenje troška koji je obvezuje, nego sredstva koja su joj potrebna pribavlja oporezivanjem dohotka svojih radnih članova. Time bi se svakom odrađenom radnom satu davalo pravo na sebe privući dobra za čije je stvaranje moralo biti utrošeno jedan sat rada. Takvo bi uređenje raspodjele ipak bilo neizvedivo, jer rad ne predstavlja jedinstvenu i istovrsnu veličinu. Između različitih radnih učinaka postoji kvalitativna razlika koja, s obzirom na različitost oblikovanja potražnje i ponude za njihovim proizvodima, vodi do različitoga vrednovanja. Ponuda slika ne može se caeteris paribus povećati a da kvaliteta proizvoda time ne trpi. Radniku koji je odradio jedan sat najjednostavnijega rada ne može se dati pravo na potrošnju proizvoda jednoga sata kvalificiranijega rada. U socijalističkoj je zajednici uopće nemoguće uspostaviti vezu između značenja nekoga radnog učinka za društvo i njegova udjela u prinosu društvenoga proizvodnog procesa. Nagrađivanje rada ovdje može biti samo proizvoljno; na gospodarskom pripisivanju prinosa, kao u slobodnom prometnom gospodarstvu utemeljenom na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, ne može se ono izgraditi, jer, kako ćemo vidjeti, pripisivanje u socijalističkoj zajednici nije moguće. Gospodarske činjenice povlače moći društva da nagradu radnika utvrđuje po volji čvrstu granicu: ni u kojem slučaju ukupna svota plaća neće trajno moći nadmašiti društveni dohodak. No unutar te granice ono može slobodno raspolagati. Ono može bez daljnjega utvrditi da se svi radovi smatraju jednako vrijednima, da se za svaki radni sat, bez razlike u njegovoj kvaliteti, daje ista naknada; isto tako može učiniti razlikovanje između pojedinih radnih sati prema kvaliteti odrađenoga rada. No u oba bi slučaja moralo sebi pridržati da o raspodjeli radnih proizvoda posebno odlučuje. Da onaj tko je odradio jedan radni sat ujedno treba biti i ovlašten konzumirati proizvod jednoga radnog sata, ono nikada ne bi moglo odrediti – čak i kada bismo htjeli zanemariti različitost kvalitete rada i njegovih proizvoda te povrh toga pretpostaviti da je moguće utvrditi koliko rada počiva u svakom radnom proizvodu. Jer u pojedinim su gospodarskim dobrima osim rada sadržani i materijalni troškovi. Proizvod za koji je upotrijebljeno više sirovine ne može se izjednačiti s drugim za koji je utrošeno manje sirovine.

Svatko tko, djelujući u gospodarskom životu, bira između zadovoljenja dviju potreba od kojih samo jedna može biti zadovoljena, postavlja sudove o vrijednosti. Sudovi o vrijednosti najprije i neposredno obuhvaćaju samo zadovoljenje potrebe samo; od njega se vraćaju na dobra prvoga reda, a zatim dalje na dobra viših redova dobara. U pravilu je čovjek vlastan nad svojim osjetilima bez daljnjega u stanju vrednovati dobra prvoga reda. U jednostavnim mu okolnostima također bez muke uspijeva stvoriti sud o značenju koje za njega imaju dobra višega reda. No ondje gdje stanje stvari postaje nešto zamršenije i gdje je veze teže prozreti, moraju se poduzeti finija razmatranja kako bi se vrednovanje sredstava za proizvodnju ispravno provelo – naravno, samo u smislu subjekta koji vrednuje, a ne u nekom objektivnom, nekako općevažećem smislu. Izolirano gospodarećem poljoprivredniku možda neće biti teško donijeti odluku između proširenja stočarstva i proširenja lovne djelatnosti. Putovi proizvodnje kojima ovdje valja krenuti još su razmjerno kratki, a trošak koji oni zahtijevaju i prinos koji oni izgledaju mogu se lako sagledati. No posve je drukčije kada treba birati, primjerice, između iskorištavanja nekoga vodotoka za proizvodnju električne snage i proširenja rudarstva ugljena te stvaranja postrojenja za bolje iskorištavanje energije pohranjene u ugljenu. Ovdje su zaobilazne proizvodnje vrlo brojne, a svaka je pojedina od njih tako dugačka, ovdje su uvjeti za uspjeh poduzeća koja valja pokrenuti tako mnogostruki, da se nipošto ne može zadovoljiti tek nejasnim procjenama, te su potrebni točniji računi kako bi se stvorio sud o gospodarskoj isplativosti postupanja.

Računati se može samo s jedinicama. No jedinica subjektivne uporabne vrijednosti dobara ne može postojati. Granična korisnost ne predstavlja jedinicu vrijednosti, jer, kao što je poznato, vrijednost dviju jedinica iz dane zalihe nije dvostruko veća od one j e d n e jedinice, nego nužno mora biti veća. Sud o vrijednosti ne mjeri, on stupnjuje, on skalira². Stoga ni izolirani gospodar bezprometnoga gospodarstva, kada ondje gdje sud o vrijednosti ne iskrsava neposredno očito treba donijeti odluku te svoj sud mora graditi samo na više ili manje točnom računu, ne može operirati samo subjektivnom uporabnom vrijednošću; on mora konstruirati supstitucijske odnose između dobara, uz čiju pomoć potom može računati. Pritom mu u pravilu neće uspjeti sve svesti na jednu jedinicu; no čim mu samo uopće pođe za rukom sve elemente koje valja uključiti u račun svesti na ona gospodarska dobra koja neki neposredno očiti sud o vrijednosti može obuhvatiti, dakle na dobra prvoga reda i na muku rada, time će za svoj račun naći dovoljno. Da je to moguće samo u prilično jednostavnim okolnostima, valjda je razumljivo. Za zamršenije i duže proizvodne postupke to nipošto ne bi bilo dovoljno.

U prometnom gospodarstvu objektivna razmjenska vrijednost dobara nastupa kao jedinica ekonomskog računa. To donosi trostruku korist. Najprije, ono omogućuje da se račun izgradi na vrednovanju svih gospodara koji sudjeluju u prometu. Subjektivna uporabna vrijednost pojedinca kao posve individualna pojava nije neposredno usporediva sa subjektivnom uporabnom vrijednošću drugih ljudi. Ona to postaje tek u razmjenskoj vrijednosti koja nastaje iz međuigre subjektivnih vrijednosnih procjena svih gospodara koji sudjeluju u razmjenskom prometu. Zatim pak račun prema razmjenskoj vrijednosti donosi kontrolu nad svrhovitom uporabom dobara. Tko želi kalkulirati neki složen proizvodni proces, odmah primjećuje radi li gospodarski isplativije od drugih ili ne; ne može li, s obzirom na razmjenske odnose koji vladaju na tržištu, proizvodnju provesti rentabilno, u tome leži upućenje na to da drugi predmetna dobra višega reda znaju bolje iskoristiti. Naposljetku pak račun prema razmjenskoj vrijednosti omogućuje svođenje vrijednosti na jednu jedinicu. Za to se, budući da su dobra međusobno supstituabilna prema razmjenskom odnosu tržišta, može odabrati bilo koje dobro. U novčanom se gospodarstvu ovdje bira novac.

Novčani račun ima svoje granice. Novac nije mjerilo vrijednosti, ni mjerilo cijene. Vrijednost se naime ne mjeri u novcu. Ni cijene se ne mjere u novcu, one se sastoje u novcu. Novac kao gospodarsko dobro nije »stabilan u vrijednosti«, kako se to pri njegovoj uporabi kao standard of deferred payments naivno običava pretpostaviti. Razmjenski odnos koji postoji između dobara i novca podvrgnut je stalnim, premda u pravilu ne odveć žestokim kolebanjima, koja potječu ne samo sa strane ostalih gospodarskih dobara, nego i sa strane novca. To, doduše, ponajmanje smeta računu vrijednosti, koji ionako, s obzirom na nikad mirujuće promjene ostalih gospodarskih uvjeta, običava uzimati u obzir samo kratka razdoblja, razdoblja u kojima barem »dobar« novac u pravilu sa svoje strane podliježe samo manjim kolebanjima razmjenskih odnosa. Nedostatnost novčanoga računa vrijednosti ne potječe poglavito otuda što se računa u nekom općeuporabljenom sredstvu razmjene, u novcu, nego otuda što je uopće razmjenska vrijednost ono što se uzima kao temelj računa, a ne subjektivna uporabna vrijednost. Tako u račun ne mogu ući svi oni momenti koji određuju vrijednost, a koji stoje izvan razmjenskoga prometa. Tko izračunava rentabilnost izgradnje neke vodne snage, ne može u taj račun uvrstiti ljepotu slapa koja bi morala trpjeti zbog postrojenja, osim ako, primjerice, ne uzme u obzir pad turizma i slično, što u prometu ima svoju razmjensku vrijednost. Pa ipak, ovdje je riječ o okolnosti koja se kod pitanja treba li gradnju izvesti ili ne uzima u razmatranje. Te se momente običava označavati kao »izvangospodarske«. To može biti točno. O terminologijama se ne treba prepirati. No neracionalnima se ne smiju označavati razmatranja koja vode k tomu da se i oni uzmu u obzir. Ljepota nekoga kraja ili neke građevine, zdravlje, sreća i zadovoljstvo ljudi, čast pojedinaca ili čitavih naroda, jednako su, kada ih ljudi prepoznaju kao značajne, čak i onda kada se ne čine supstituabilnima u prometu te stoga ne ulaze ni u kakav razmjenski odnos, motivi racionalnoga djelovanja kao i oni u pravom smislu gospodarski. Da ih novčani račun ne može obuhvatiti, leži u njegovoj biti, ali ne može umanjiti značenje novčanoga računa za naše gospodarsko činjenje i nečinjenje. Jer sva su ona idealna dobra dobra prvoga reda, naš ih sud o vrijednosti može neposredno obuhvatiti, te stoga ne čini nikakve teškoće uzeti ih u obzir, čak i kada moraju ostati izvan novčanoga računa. To što ih novčani račun ne uzima u obzir ne čini njihovo uvažavanje u životu težim, nego ga prije olakšava. Kada točno znamo kako nas skupo stoje ljepota, zdravlje, čast, ponos, ništa nas ne može spriječiti da ih u skladu s tim uzmemo u obzir. Osjećajnoj se ćudi može činiti mučnim morati odvagivati idealna dobra naspram materijalnih. No za to nije kriv novčani račun, to leži u biti stvari. I ondje gdje se sudovi o vrijednosti postavljaju neposredno, bez računa vrijednosti i novčanog računa, ne može se zaobići izbor između materijalnoga i idealnoga zadovoljenja. I izolirani gospodar, i socijalističko društvo moraju birati između »idealnih« i »materijalnih« dobara. Plemenite naravi nikada neće osjećati mučnim kada moraju birati između časti i, recimo, hrane. One će znati kako u takvim slučajevima trebaju postupiti. Ako se čast i ne može jesti, ipak se zarad časti može odreći jela. Samo oni koji se žele osloboditi muke takva izbora, jer se ne bi mogli odlučiti zarad idealnih prednosti odreći se materijalnih užitaka, vide već u samome izboru oskvrnuće pravih vrijednosti.

Novčani račun ima smisla samo u vođenju gospodarstva. Ovdje se primjenjuje kako bi se raspolaganje gospodarskim dobrima prilagodilo pravilima ekonomičnosti. Gospodarska dobra pritom u njega ulaze samo u onim količinama koje se razmjenjuju za novac. Svako proširenje područja primjene novčanog računa vodi do pogrešnih zaključaka. Novčani račun zakazuje kada se njime u povijesnim istraživanjima o razvoju gospodarskih prilika nastoji poslužiti kao mjerilom svijeta dobara; zakazuje kada se uz njegovu pomoć nastoji procijeniti narodno bogatstvo i narodni dohodak, kada se njime želi izračunati vrijednost dobara koja stoje izvan razmjenskog prometa, kao primjerice kada se gubici ljudi uslijed iseljavanja ili ratova nastoje izračunati u novcu³. To su diletantske igrarije, makar ih ponekad provodili i vrlo pronicljivi nacionalni ekonomisti.

No unutar tih granica, koje u gospodarskom životu nikada ne prekoračuje, novčani račun pruža sve ono što moramo zahtijevati od gospodarskoga računa. On nam daje putokaz kroz porazujuće obilje gospodarskih mogućnosti. Omogućuje nam da prosudbu o vrijednosti, koja se u neposrednoj očiglednosti veže samo uz dobra zrela za uživanje i u najboljem slučaju još uz proizvodna dobra najnižih redova dobara, proširimo na sva dobra viših redova. On vrijednost čini izračunljivom i time nam tek daje temelje za svako gospodarenje dobrima viših redova. Da ga nemamo, tada bi svaka proizvodnja sa zaobilaznim procesima, tada bi sve dulje kapitalističke zaobilazne proizvodnje bile tapkanje u mraku.

Dva su uvjeta koja omogućuju vrijednosni račun u novcu. Najprije ne smiju samo dobra prvoga reda, nego i dobra viših redova, ukoliko ih on treba obuhvatiti, stajati u razmjenskom prometu. Da ne stoje u razmjenskom prometu, tada ne bi došlo do stvaranja razmjenskih odnosa. Istina je da se i razmatranja koja izolirani gospodar mora provesti kada unutar svoga doma proizvodnjom želi razmijeniti rad i brašno za kruh ne razlikuju od onih koja provodi kada na tržištu želi razmijeniti kruh za odjeću, te je stoga u određenom smislu u pravu onaj tko svako gospodarsko djelovanje, dakle i proizvodnju izoliranoga gospodara, naziva razmjenom⁴. No duh j e d n o g a čovjeka samog – pa bio on i najgenijalniji – preslab je da bi obuhvatio važnost svakoga pojedinog od beskonačno mnogih dobara viših redova. Nijedan pojedinac ne može u tolikoj mjeri ovladati beskonačnim obiljem različitih proizvodnih mogućnosti da bi bio u stanju bez pomoćnog računa postavljati neposredno očigledne prosudbe o vrijednosti. Raspodjela vlasti raspolaganja gospodarskim dobrima društvenoga gospodarstva, koje gospodari na temelju podjele rada, na mnoge pojedince proizvodi neku vrstu duhovne podjele rada, bez koje proizvodni račun i gospodarstvo ne bi bili mogući.

Drugi je uvjet taj da je u uporabi opće rašireno sredstvo razmjene, novac, koje svoju posredničku ulogu igra i u razmjeni proizvodnih dobara. Da to nije slučaj, tada ne bi bilo moguće sve razmjenske odnose svesti na jedinstveni nazivnik.

Samo u jednostavnim prilikama gospodarstvo može opstati bez novčanog računa. U tijesnosti zatvorenoga kućnog gospodarstva, gdje je obiteljski otac u stanju obuhvatiti pogledom cijeli gospodarski mehanizam, može se značenje promjena u načinu proizvodnje više-manje točno procijeniti i bez one potpore koju on pruža duhu. Proizvodni se proces ovdje odvija uz razmjerno malu primjenu kapitala. Kreće malim brojem kapitalističkih zaobilaznih proizvodnji; ono što se proizvodi u pravilu su dobra za uživanje ili pak dobra viših redova koja od dobara za uživanje nisu odveć udaljena. Podjela rada još je u prvim počecima; jedan te isti radnik svladava posao cijeloga proizvodnog postupka od njegova početka do dovršenja dobra zreloga za uživanje. Sve je to drukčije u razvijenoj društvenoj proizvodnji. Ne ide da se u iskustvima davno prevladanoga doba jednostavne proizvodnje traži argument za mogućnost da se u gospodarenju opstane bez novčanog računa.

Jer u jednostavnim prilikama zatvorenoga kućnog gospodarstva može se sagledati cijeli put od početka proizvodnog procesa do njegova dovršenja i uvijek prosuditi daje li jedan ili drugi postupak više dobara zrelih za uživanje. To u neusporedivo zamršenijim prilikama našega gospodarstva više nije moguće. I socijalističkom će društvu bez daljnjega biti jasno da je 1000 hl vina bolje od 800 hl te ono može bez daljnjega donijeti odluku jesu li mu 1000 hl vina draži od 500 hl ulja ili ne. Za utvrđivanje toga nije potreban nikakav račun; ovdje odlučuje volja gospodarskih subjekata koji djeluju. Ali kada je jednom ta odluka donesena, tek tada počinje pravi zadatak racionalnoga vođenja gospodarstva: sredstva na ekonomičan način staviti u službu svrha. To se može dogoditi samo uz pomoć gospodarskoga računa. Ljudski se duh u zbunjujućem obilju međuproizvoda i proizvodnih mogućnosti ne može snaći ako mu nedostaje ta potpora. Bespomoćno bi stajao pred svim pitanjima postupka i lokacije⁵.

Iluzija je vjerovati da bi se novčani račun u socijalističkom gospodarstvu mogao zamijeniti naturalnim računom. Naturalni račun može u gospodarstvu bez prometa uvijek obuhvatiti samo dobra zrela za uživanje, posve zakazuje kod svih dobara viših redova. Čim se odustane od slobodnog stvaranja novčanih cijena dobara viših redova, racionalna je proizvodnja uopće postala nemoguća. Svaki korak koji nas odvodi od posebnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima i od uporabe novca odvodi nas i od racionalnoga gospodarstva.

To se moglo previdjeti jer sve ono što od socijalizma već vidimo ostvareno oko sebe nisu drugo doli socijalističke oaze u ipak do određenoga stupnja još uvijek slobodnom gospodarstvu s novčanim prometom. U onom j e d n o m smislu može se prihvatiti inače neodrživa i samo iz agitacijskih razloga zastupana tvrdnja socijalista da podržavljenje i podruštvljenje poduzeća još ne predstavlja komad socijalizma, naime da su ti pogoni u svome poslovanju podržani od gospodarskog organizma slobodnoga prometa koji ih okružuje toliko da bitna osobitost socijalističkoga gospodarstva kod njih uopće nije mogla doći do izražaja. U državnim i općinskim pogonima provode se tehnička poboljšanja jer se njihovo djelovanje može promatrati u istovrsnim privatnim poduzećima u zemlji i inozemstvu te jer privatna industrija, koja proizvodi pomagala za ta poboljšanja, daje poticaj njihovu uvođenju. U tim se pogonima mogu utvrditi prednosti preustroja jer su sa svih strana okruženi društvom koje počiva na posebnom vlasništvu nad proizvodnim sredstvima i na novčanom prometu, tako da mogu računati i voditi knjige, što socijalistički pogoni u čisto socijalističkom okruženju ne bi mogli.

Bez gospodarskoga računa nema gospodarstva. U socijalističkoj zajednici, budući da je provedba gospodarskoga računa nemoguća, uopće ne može biti gospodarstva u našem smislu. U malom i u sporednim pojedinostima možda će se i nadalje moći djelovati racionalno. No općenito se o racionalnoj proizvodnji više ne bi moglo govoriti. Ne bi bilo sredstva da se spozna što je racionalno, pa se tako proizvodnja svjesno ne bi mogla usmjeriti na ekonomičnost. Što to znači, i posve neovisno o posljedicama za opskrbu ljudi dobrima, jasno je. Racionalnost djelovanja potiskuje se s područja na kojem leži njezina prava domena. Hoće li tada uopće još moći biti racionalnosti djelovanja, štoviše, hoće li uopće još moći biti racionalnosti i logike u mišljenju? Povijesno je ljudski racionalizam izrastao iz gospodarstva. Hoće li se uopće još moći održati kada bude odande potisnut?

Neko vrijeme možda će uspomena na iskustva prikupljena tijekom tisućljeća slobodnoga gospodarstva ipak biti u stanju zaustaviti potpuni propast gospodarskog umijeća. Stari će se načini postupanja zadržati, ne zato što su racionalni, nego zato što se predajom čine posvećenima. Oni će u međuvremenu biti postali iracionalni jer više ne odgovaraju novim prilikama. Općim nazadovanjem gospodarskoga mišljenja doživjet će promjene koje će ih učiniti neekonomičnima. Opskrba se više neće odvijati anarhično, to je istina. Nad svim radnjama koje služe podmirivanju potreba vladat će zapovijed jednoga vrhovnog mjesta. No na mjesto gospodarstva anarhičnoga načina proizvodnje stupit će besmisleno ponašanje bezumnoga aparata. Kotači će se okretati, ali će se okretati uprazno.

Predočimo si položaj socijalističke zajednice. Tu postoje stotine i tisuće radionica u kojima se radi. Najmanji broj njih proizvodi robu spremnu za uporabu; u većini se proizvode proizvodna sredstva i poluproizvodi. Svi su ti pogoni međusobno povezani. Kroz njih redom prolazi svako gospodarsko dobro dok ne postane zrelo za uživanje. No u neumornom mehanizmu toga procesa vodstvu gospodarstva nedostaje svaka mogućnost da se snađe. Ono ne može utvrditi nije li obradak na putu koji mora proći nepotrebno zadržan, ne troši li se na njegovo dovršenje rad i materijal. Kakvu bi mogućnost imalo doznati je li ovaj ili onaj način proizvodnje povoljniji? Ono u najboljem slučaju može usporediti kakvoću i količinu krajnjeg rezultata proizvodnje zreloga za uživanje, ali će samo u najrjeđim slučajevima biti u stanju usporediti utrošak učinjen pri proizvodnji. Ono točno zna kojim ciljevima njegovo vođenje gospodarstva treba težiti ili vjeruje da to zna, i prema tome treba djelovati, tj. treba postizati ciljeve kojima se teži uz najmanji utrošak. Da bi pronašlo najjeftiniji put, mora računati. Taj račun naravno može biti samo vrijednosni račun; bez daljnjega je jasno i ne treba pobliže obrazloženje da on ne može biti tehnički, ne može biti izgrađen na objektivnoj uporabnoj vrijednosti (korisnoj vrijednosti) dobara i usluga.

U gospodarskom poretku koji počiva na posebnom vlasništvu nad proizvodnim sredstvima vrijednosni račun vode svi samostalni članovi društva. Svatko sudjeluje u njegovu nastajanju na dvojak način, jednom kao potrošač, drugi put kao proizvođač. Kao potrošač utvrđuje red prvenstva dobara zrelih za uporabu i potrošnju; kao proizvođač usmjerava dobra viših redova u onu uporabu u kojoj obećavaju donijeti najviši prinos. Time i sva dobra viših redova dobivaju red prvenstva koji im pripada prema trenutačnom stanju društvenih proizvodnih odnosa i društvenih potreba. Suigrom dvaju vrijednosnih procesa pobrinuto je za to da gospodarsko načelo posvuda, kako u potrošnji tako i u proizvodnji, dođe do prevlasti. Oblikuje se onaj točno stupnjevani sustav cijena koji svakomu u svakom trenutku dopušta da svoju vlastitu potrebu uskladi s računom ekonomičnosti.

Sve to nužno nedostaje u socijalističkoj zajednici. Vodstvo gospodarstva možda točno zna kakva su mu dobra najnužnije potrebna. No time je pronašlo tek jedan dio onoga što je nužno za gospodarski račun. Drugi dio, vrednovanje proizvodnih sredstava, mora izostaviti. Vrijednost koja pripada cjelokupnosti proizvodnih sredstava ono je u stanju utvrditi; ona je razumljivo jednaka vrijednosti koja pripada cjelokupnosti potreba podmirenih njima. Ono je također u stanju izračunati kolika je vrijednost pojedinoga proizvodnog sredstva ako izračuna značenje gubitka u podmirenju potreba koji nastaje njegovim otpadanjem. No ono ga ne može svesti na jedinstveni cjenovni izraz, kako to može slobodno gospodarstvo, u kojem se sve cijene mogu svesti na zajednički izraz u novcu.

U socijalističkom gospodarstvu, koje doduše ne mora nužno potpuno ukinuti novac, ali pak čini nemogućim izraz cijena proizvodnih sredstava (uključujući rad) u novcu, novac u gospodarskom računu ne može igrati nikakvu ulogu¹.

Pomislimo na izgradnju nove željezničke pruge. Treba li ju uopće graditi i, ako da, koju od više zamislivih trasa treba izgraditi? U slobodnom prometnom i novčanom gospodarstvu moguće je sastaviti račun u novcu. Nova će pruga pojeftiniti određene pošiljke robe, pa se sada može izračunati je li to pojeftinjenje toliko veliko da nadmašuje izdatke koje iziskuju izgradnja i pogon nove linije. To se može izračunati samo u novcu. Suprotstavljanjem raznovrsnih naturalnih izdataka i naturalnih ušteda ovdje se ne može doći do cilja. Ako čovjek nema mogućnosti da radne sate različito kvalificiranog rada, željezo, ugljen, građevni materijal svake vrste, strojeve i druge stvari koje iziskuju izgradnja i pogon željeznica svede na zajednički izraz, onda račun nije moguće provesti. Gospodarski racionalno trasiranje moguće je samo ako se sva dotična dobra mogu svesti na novac. Doduše, novčani račun ima svoje nesavršenosti i svoje teške nedostatke, ali mi naprosto nemamo ništa bolje da stavimo na njegovo mjesto; za praktične svrhe života novčani račun zdravoga novčanog sustava ipak je dostatan. Odreknemo li ga se, onda svaki gospodarski kalkul postaje naprosto nemoguć.

Socijalistička će se zajednica, dakako, znati snaći. Izreći će zapovjednu riječ i odlučiti za ili protiv planirane izgradnje. No ta će odluka u najboljem slučaju biti donesena na temelju maglovitih procjena; nikada neće biti izgrađena na temelju točnoga vrijednosnog kalkula.

Statičko gospodarstvo može se snaći bez gospodarskog računa. Ovdje se u gospodarskom pogledu uvijek iznova ponavlja samo isto, i ako pretpostavimo da prvo ustrojstvo statičkoga socijalističkog gospodarstva nastaje na temelju posljednjih rezultata slobodnoga gospodarstva, onda bismo si u krajnjem slučaju mogli predočiti gospodarski racionalno vođenu socijalističku proizvodnju. No to je moguće upravo samo u mislima. Posve neovisno o tome da statičkoga gospodarstva u životu nikada ne može biti, jer se podaci neprestano mijenjaju, tako da je statika privređivanja samo jedna – iako za naše mišljenje i za izgradnju naše spoznaje o gospodarskome nužna – misaona pretpostavka, kojoj u životu ne odgovara nikakvo stanje, ipak moramo pretpostaviti da prijelaz na socijalizam već uslijed izravnavanja dohodovnih razlika i njima uvjetovanih pomaka u potrošnji, a time i u proizvodnji, mijenja sve podatke do te mjere da je nadovezivanje na posljednje stanje slobodnoga gospodarstva nemoguće. Tada pak pred sobom imamo socijalistički gospodarski poredak koji u oceanu mogućih i zamislivih gospodarskih kombinacija plovi naokolo bez busole gospodarskoga računa.

Svaka gospodarska promjena tako u socijalističkoj zajednici postaje pothvat čiji se uspjeh niti unaprijed ne može procijeniti niti naknadno, gledajući unatrag, utvrditi. Ovdje sve pipa po mraku. Socijalizam je dokidanje racionalnosti gospodarstva.

U svakome većem poduzeću pojedini su pogoni ili pogonski odjeli u obračunu do određene mjere samostalni. Oni si međusobno obračunavaju materijale i rad, i u svakom je trenutku moguće za svaku pojedinu skupinu sastaviti posebnu bilancu te računski obuhvatiti gospodarske rezultate njezine djelatnosti. Na taj se način može utvrditi s kolikim je uspjehom radio svaki pojedini odjel te prema tome donositi odluke o preustroju, ograničenju, napuštanju ili proširenju postojećih skupina i o uspostavi novih. Stanovite su pogreške pri takvim računima, doduše, neizbježne. One dijelom proizlaze iz teškoća koje nastaju pri raspodjeli općih troškova. Druge pak pogreške nastaju iz nužnosti da se u nekim pogledima računa s podacima koji se ne mogu točno utvrditi, npr. kad se pri utvrđivanju rentabilnosti nekoga postupka amortizacija upotrijebljenih strojeva izračunava uz pretpostavku određenog trajanja njihove uporabljivosti. No sve takve pogreške mogu se držati unutar stanovitih uskih granica, tako da ne ometaju ukupni rezultat računa. Ono što od nesigurnosti preostaje, ide na račun nesigurnosti budućih odnosa, koja je u dinamičkome stanju narodnog gospodarstva nužno dana.

Sada se čini da je blisko da se na analogan način i u socijalističkoj zajednici pokuša sa samostalnim obračunom pojedinih proizvodnih skupina. No to je posve i potpuno nemoguće. Jer onaj samostalni obračun pojedinih grana jednoga te istog poduzeća počiva isključivo na tome da se upravo u tržišnom prometu za sve vrste upotrijebljenih dobara i radova obrazuju tržišne cijene koje se mogu uzeti za temelj računa. Ondje gdje nedostaje slobodni tržišni promet, nema obrazovanja cijena; bez obrazovanja cijena nema gospodarskoga računa.

Moglo bi se, recimo, pomisliti na to da se između pojedinih pogonskih skupina dopusti razmjena, kako bi se tim putem došlo do obrazovanja odnosa razmjene (cijena) i tako stvorio temelj za gospodarski račun i u socijalističkoj zajednici. Unutar okvira jedinstvenoga gospodarstva, koje ne poznaje posebno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, pojedine se radne skupine konstituiraju kao samostalni nositelji prava raspolaganja, koje se doduše imaju ponašati prema naputcima vrhovne gospodarske uprave, ali si međusobno materijalna dobra i radne učinke ustupaju samo uz naknadu koja bi se imala podmiriti u nekom općem sredstvu razmjene. Otprilike tako se valjda zamišlja ustrojstvo socijalističkoga pogona proizvodnje kad se danas govori o potpunoj socijalizaciji i sl. Ali se i tu opet ne može zaobići odlučujuća točka. Odnosi razmjene proizvodnih dobara mogu se obrazovati samo na tlu posebnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Ako »zajednica ugljena« isporučuje ugljen »zajednici željeza«, ne može se obrazovati nikakva cijena, osim ako obje zajednice ne bi bile vlasnice sredstava za proizvodnju svojih pogona. To pak ne bi bila socijalizacija, nego radnički kapitalizam i sindikalizam.

Za socijalističkoga teoretičara koji stoji na tlu teorije radne vrijednosti stvar je, dakako, posve jednostavna. »Čim se društvo postavi u posjed sredstava za proizvodnju i upotrijebi ih za proizvodnju u neposrednom podruštvljenju, rad svakoga, koliko god se razlikovao njegov specifično koristan karakter, postaje od početka i izravno društveni rad. Količina društvenog rada koja se krije u nekom proizvodu ne treba se tada tek zaobilaznim putem utvrđivati; svakodnevno iskustvo izravno pokazuje koliko ga je u prosjeku potrebno. Društvo može jednostavno izračunati koliko radnih sati se krije u parnom stroju, u hektolitru pšenice posljednje žetve, u stotinu četvornih metara sukna određene kvalitete. ... Doduše, i tada će društvo morati znati koliko rada svaki uporabni predmet iziskuje za svoju izradu. Ono će morati urediti plan proizvodnje prema sredstvima za proizvodnju, kojima posebno pripadaju i radne snage. Korisni učinci raznih uporabnih predmeta, odvagnuti međusobno i naspram količina rada nužnih za njihovu izradu, naposljetku će odrediti plan. Ljudi sve obavljaju vrlo jednostavno, bez posredovanja toliko slavljene ‚vrijednosti‘«⁷.

Nije nam ovdje zadaća da kritičke prigovore protiv teorije radne vrijednosti još jednom iznosimo. Oni nas u ovome sklopu mogu zanimati samo utoliko ukoliko su od značaja za prosudbu uporabljivosti rada za vrijednosni račun socijalističke zajednice.

Radni račun na prvi pogled uzima u obzir i naravne, izvan čovjeka smještene uvjete proizvodnje. U pojmu društveno nužnoga prosječnog radnog vremena već je uzet u obzir zakon o opadajućem prinosu utoliko ukoliko djeluje zbog različitosti naravnih uvjeta proizvodnje. Raste li potražnja za nekom robom te se stoga moraju privući lošiji naravni uvjeti proizvodnje radi eksploatacije, onda raste i društveno radno vrijeme prosječno potrebno za proizvodnju jedinice. Uspije li se pronaći povoljnije naravne uvjete proizvodnje, onda pada društveno potrebna količina rada⁸. To uzimanje u obzir naravnih uvjeta proizvodnje seže pak točno samo dotle dokle se izražava u promjenama društveno nužne količine rada. Iznad toga radni račun zakazuje. On potrošnju materijalnih proizvodnih čimbenika posve zanemaruje. Neka društveno nužno radno vrijeme potrebno za proizvodnju obiju roba P i Q iznosi po 10 sati. Za proizvodnju kako jedne jedinice P, tako i jedne jedinice Q neka se, osim rada, ima upotrijebiti i materijal a, čija se jedna jedinica proizvodi u jednom satu društveno nužnog rada, i to se za proizvodnju P potrebuju dvije jedinice a i povrh toga 9 radnih sati, a za proizvodnju Q jedna jedinica a i povrh toga 9 radnih sati. U radnom računu P i Q javljaju se kao ekvivalenti, u vrijednosnom računu P bi se moralo vrjednovati više od Q. Onaj je pogrešan, ovaj jedini odgovara biti i svrsi računa. Istina je da to više, za koje vrijednosni račun P postavlja iznad Q, taj materijalni supstrat, »bez čovjekova udjela od naravi postoji«⁹. No ako postoji samo u takvoj količini da postaje predmetom privređivanja, mora i u nekom obliku ući u vrijednosni račun.

Drugi je nedostatak radnog računa neuzimanje u obzir različite kvalitete rada. Za Marxa je sav ljudski rad ekonomski iste vrste, jer je uvijek »proizvodno trošenje ljudskog mozga, mišića, živca, ruke itd.« »Složeni rad vrijedi samo kao potencirani ili još radije pomnoženi jednostavni rad, tako da je manja količina složenog rada jednaka većoj količini jednostavnog rada. Da se ta redukcija neprestano odvija, pokazuje iskustvo. Neka roba može biti proizvod najsloženijega rada, njezina ju vrijednost izjednačava s proizvodom jednostavnog rada te stoga sama predstavlja samo određenu količinu jednostavnog rada«¹⁰. Böhm-Bawerk nema krivo kad tu argumentaciju naziva »teorijskim majstorijom zapanjujuće naivnosti«¹¹. Za prosudbu Marxove tvrdnje smije se prikladno ostaviti otvorenim je li moguće pronaći jedinstvenu fiziološku mjeru svega ljudskog rada – kako fizičkoga, tako i takozvanoga duhovnoga. Jer čvrsto stoji da među samim ljudima postoje različitosti sposobnosti i vještina, koje sa sobom donose da proizvodi rada i radni učinci imaju različitu kvalitetu. Ono što za odluku o pitanju je li radni račun uporabljiv kao gospodarski račun mora biti presudno jest može li se raznovrsni rad bez posredne karike vrjednovanja njegovih proizvoda od strane privrednih subjekata svesti na jedinstveni nazivnik. Dokaz koji Marx za to nastoji iznijeti nije uspio. Iskustvo doduše pokazuje da se robe, bez obzira na to jesu li proizvodi jednostavnog ili složenog rada, stavljaju u odnose razmjene. No to bi bio dokaz da se određene količine jednostavnog rada neposredno izjednačuju s određenim količinama složenog rada samo onda kad bi bilo utvrđeno da je rad izvor razmjenske vrijednosti. To pak ne samo da nije utvrđeno, nego je upravo ono što Marx onim izlaganjima tek želi dokazati.

To da se u prometu razmjene u stopi nadnice obrazovao odnos supstitucije između jednostavnog i složenog rada – na što Marx na onom mjestu ne aludira – isto je tako malo dokaz za tu istovrsnost. To je izjednačivanje ipak rezultat tržišnog prometa, a ne njegova pretpostavka. Radni bi račun za supstituciju složenog rada jednostavnim radom morao utvrditi proizvoljan odnos, što isključuje njegovu uporabljivost za vođenje gospodarstva.

Dugo se vjerovalo da je radna teorija vrijednosti nužna za socijalizam kako bi se zahtjev za podruštvljenjem sredstava za proizvodnju etički utemeljio. Danas znamo da je to zabluda. Premda ju je većina njezinih socijalističkih pristaša upravo tako upotrebljavala, pa čak ni sâm Marx, iako je načelno zauzimao drukčije stajalište, nije se posve uspio sačuvati od te pogreške, ipak je jasno da, s jedne strane, politički zahtjev za uvođenjem socijalističkog načina proizvodnje niti treba potporu radne teorije vrijednosti niti tu potporu od te nauke može dobiti, te da, s druge strane, i oni koji o biti i podrijetlu ekonomske vrijednosti zastupaju drukčije shvaćanje mogu po uvjerenju biti socijalisti. No u drugom smislu, nego što se obično misli, radna teorija vrijednosti jest unutarnja nužnost za one koji zagovaraju socijalistički način proizvodnje. Socijalistička proizvodnja u velikim razmjerima mogla bi se činiti racionalno izvedivom samo kad bi postojala objektivno spoznatljiva veličina vrijednosti koja bi omogućila gospodarski obračun i u gospodarstvu bez razmjene i bez novca. Kao takva pak zamislivo bi u obzir mogao doći jedino rad.

U uskoj vezi s problemom gospodarskog obračuna stoji problem odgovornosti i inicijative u javno-gospodarskom poduzeću. Da »isključivanje slobodne inicijative i individualne spremnosti na preuzimanje odgovornosti, na kojima se temelje uspjesi privatnog vođenja poslova« predstavlja najveću opasnost za javno-gospodarske organizacije, sada se općenito priznaje¹².

Većina socijalista prelazi preko tog problema u šutnji. Drugi pak vjeruju da ga mogu riješiti upućivanjem na direktore dioničkih društava. Ni oni navodno nisu vlasnici sredstava za proizvodnju, a ipak poduzeća cvjetaju pod njihovim vodstvom. Ako umjesto dioničara društvo stupi u vlasništvo sredstava za proizvodnju, ništa se neće promijeniti. Direktori navodno neće za društvo raditi lošije nego za račun dioničara.

Moramo razlikovati dvije skupine dioničkih društava i sličnih poduzeća. Kod jednih – to su uglavnom samo manja društva – u pravnom je obliku dioničkog društva tek nekolicina osoba – često su to nasljednici osnivača poduzeća, često i bivši konkurenti koji su se sada udružili – povezana radi zajedničke poduzetničke djelatnosti. Stvarno vođenje i upravljanje poslovima ovdje je u rukama samih dioničara ili barem jednog dijela dioničara, koji u vlastitom interesu i u interesu rodbinski njima bliskih dioničara – žena, maloljetnika i tako dalje – vode poslove. Oni kao članovi uprave ili nadzornog odbora, kao direktori, katkad i na pravno skromnu položaju, sami preuzimaju odlučujući utjecaj na vođenje poslova. Na tome ništa ne mijenja ni okolnost da se katkad dio dioničkog kapitala nalazi u rukama financijskog konzorcija ili banke. Ovdje se dioničko društvo od javnoga trgovačkog društva uistinu razlikuje samo po pravnom obliku.

Kod velikih dioničkih društava stvar stoji drukčije. Ovdje samo jedan dio dioničara – veliki dioničari – sudjeluje u stvarnom vođenju poduzeća. Oni u pravilu imaju isti interes za napredak poduzeća kao i svaki vlasnik. No može se dogoditi da imaju druge interese nego velika masa malih dioničara, koji su, čak i kad posjeduju većinu dioničkog kapitala, isključeni iz vodstva. Tada može doći do teških sukoba ako se, primjerice, poslovi poduzeća u interesu rukovoditelja vode na način koji oštećuje dioničare. No kako god bilo, jasno je da stvarni nositelji moći u društvima vode poslove u vlastitom interesu, podudaralo se to s interesom dioničara ili ne. Za solidnog upravitelja dioničkog društva, koji ne želi ostvariti tek prolaznu dobit, bit će na duge staze općenito povoljno uvijek zastupati samo interes dioničara i suzdržavati se od manipulacija koje bi ih mogle oštetiti. To vrijedi u prvome redu za banke i financijske skupine koje pred publikom ne žele staviti na kocku emisijski kredit kojim se koriste. Nisu, dakle, samo etički motivi mjerodavni kad dionička društva cvjetaju.

Sve se to mijenja kada se neko poduzeće podržavi. S isključivanjem materijalnih interesa privatnika nestaje pokretačka snaga, a ako državna i gradska poduzeća gospodarski uopće napreduju, to duguju preuzimanju ustanova iz privatnih poduzeća ili okolnosti da ih poduzetnici, kod kojih kupuju sredstva za proizvodnju i sirovine, uvijek iznova tjeraju na reforme i novotarije.

Da od javno-gospodarskih poduzeća ne dolazi nikakav poticaj na reforme i poboljšanja proizvodnje, da se ona ne mogu prilagoditi promjenjivim odnosima potražnje, da, jednom riječju, predstavljaju mrtav ud u organizmu narodnoga gospodarstva, sada je, kada smo u prilici osvrnuti se na desetljeća državno- i komunalno-socijalističkih pokušaja, općenito priznato. Svi pokušaji da im se udahne život do sada su ostali uzaludni. Vjerovalo se da bi se to moglo postići reformama plaća. Htjelo se rukovoditelje tih poduzeća zainteresirati za prinos i mislilo se da će ih se tako izjednačiti s rukovoditeljima velikih dioničkih društava. To je velika zabluda. Rukovoditelji velikih dioničkih društava povezani su s interesima poduzeća kojima upravljaju na posve drukčiji način nego što to ikada može biti slučaj kod javnih poduzeća. Oni su ili već vlasnici nemalena dijela dioničkog kapitala ili se nadaju da će to s vremenom postati. Oni su nadalje u prilici da burzovnom igrom vrijednostima svog poduzeća ostvare dobit. Imaju izglede da svoj položaj naslijede ili barem svojim nasljednicima osiguraju dio vlastita utjecaja. Nije udobni generalni direktor, koji je u svome načinu mišljenja i osjećanja donekle sličan javnom činovniku, tip kojemu poduzeća vođena u dioničkom obliku duguju svoje uspjehe, nego prije rukovoditelj zainteresiran posjedovanjem dionica te promotor i faiseur, dakle upravo oni koje je cilj svake podržavljujuće i podruštvljujuće akcije isključiti.

Uopće nije dosljedno mišljeno u socijalističkom smislu kada se poseže za takvim pomoćnim sredstvima da bi se osigurao napredak gospodarskog poretka na socijalističkoj osnovi. Sav socijalizam – i onaj Karla Marxa i njegovih ortodoksnih pristaša – polazi od shvaćanja da u socijalističkoj zajednici uopće neće moći nastati suprotnost između interesa pojedinca i interesa cjeline. Svatko će se navodno već u vlastitom interesu truditi dati najbolje od sebe, jer je i sudionik u prinosu cjelokupne gospodarske djelatnosti. Bliski prigovor, da je za pojedinca od vrlo male važnosti je li on sâm marljiv i revan, da je za njega važnije da to budu svi drugi, oni ili uopće ne uzimaju u obzir ili to čine na nedostatan način. Vjeruju da na pukom kategoričkom imperativu mogu izgraditi socijalističku zajednicu. Kako olako pritom to obično čine, najbolje pokazuje valjda Kautsky, koji postavlja tvrdnju: »Ako je socijalizam društvena nužnost, onda bi, kad bi došao u sukob s ljudskom prirodom, upravo ona izvukla deblji kraj, a ne socijalizam«². To je najčistiji utopizam.

Ali pretpostavimo i sâm slučaj da bi se ta utopijska očekivanja socijalista doista mogla ispuniti, da bi se u socijalističkoj zajednici svaki pojedinac trudio biti djelatan s ništa manje revnosti nego danas ondje gdje stoji pod pritiskom slobodnoga natjecanja, tada tek preostaje riješiti problem: prema čemu će se u socijalističkoj zajednici, koja neće poznavati gospodarski obračun, mjeriti uspjeh gospodarske djelatnosti. Tko ne može doći do jasnoće o gospodarstvenosti, taj ne može gospodarski djelovati.

Jedna omiljena parola misli da bi se u javno-gospodarskim poduzećima moralo manje birokratski, a više trgovački misliti, pa bi onda ona radila jednako gospodarstveno kao privatna poduzeća. Rukovodeća bi mjesta morala biti popunjena trgovcima, pa bi onda prinos odmah porastao. No »trgovačko« nipošto nije nešto izvanjsko što se po volji može prenijeti. Trgovačka kvaliteta nije svojstvo osobe koje počiva na urođenoj nadarenosti ili koje se stječe studijem na trgovačkome učilištu, suradnjom u nekoj trgovačkoj kući ili time da je netko i sâm neko vrijeme bio poduzetnik. Trgovačko mišljenje i djelovanje poduzetnika proizlazi iz njegova položaja u gospodarskom procesu i gubi se s njime. Ako se uspješna poduzetnika postavi za rukovoditelja javno-gospodarskog poduzeća, tada on možda donosi stanovita iskustva iz svog ranijeg položaja i neko ih vrijeme još može rutinski iskorištavati. No svojim stupanjem u javno-gospodarsku djelatnost on prestaje biti trgovac i postaje birokrat poput svakog drugog službenika javne službe. Trgovca ne čini poznavanje knjigovodstva, organizacije poslovanja i trgovačkoga stila dopisivanja, niti završetak visoke trgovačke škole, nego njegov karakterističan položaj u proizvodnom procesu, koji čini da se interes poduzeća podudara s njegovim vlastitim interesima. Stoga nije rješenje problema kada Otto Bauer u svome nedavno objavljenom spisu predlaže da se rukovoditelji nacionalne središnje banke, kojoj treba povjeriti vodstvo u gospodarskom procesu, imenuju putem kolegija, kojemu bi morali pripadati i predstavnici nastavničkoga zbora visokih trgovačkih škola¹⁴. Tako pozvani direktori mogu biti najmudriji i najbolji, poput Platonovih filozofa, ali trgovci u svojim položajima rukovoditelja socijalističke zajednice nikada ne mogu biti, čak ni ako su to ranije bili.

Općenita je pritužba da rukovodstvima javno-gospodarskih poduzeća nedostaje inicijative. Vjeruje se da bi se to moglo otkloniti promjenama u organizaciji. I to je teška zabluda. U javno-gospodarskom poduzeću vodstvo se ne može posve položiti u ruke jednoga čovjeka, jer se mora strahovati da će počiniti pogreške koje će zajednici nanijeti tešku štetu. No ako se odlučne odluke učine ovisnima o glasovanjima u kolegijima ili o suglasnosti nadređenih instancija, tada se upravo inicijativi pojedinca postavljaju granice. Kolegiji su rijetko skloni uvoditi smjele novotarije. Nedostatak slobodne inicijative u javnom poduzeću ne počiva na nedostacima organizacije; on je utemeljen u biti toga poduzeća. Ne ide da se nekom činovniku, ma kako visoko postavljenu, prenese slobodno raspolaganje sredstvima za proizvodnju, i to tim manje što ga se materijalno jače zainteresira za dobar ishod njegove djelatnosti. Jer za gubitke se rukovoditelja bez imovine praktički uvijek može pozvati na odgovornost samo na moralan način. Materijalnoj bi izglednosti dobiti, dakle, nasuprot stajale jedino moralne izglednosti gubitka. Vlasnik pak sâm snosi odgovornost, jer štetu koja nastaje neuspjelim poduhvatima u prvome redu sâm osjeti. Upravo u tome i leži karakteristična razlika između liberalnoga i socijalističkog načina proizvodnje.

Otkad su najnoviji događaji u Rusiji, Mađarskoj, Njemačkoj i Austriji socijalističkim strankama pomogli do vlasti i time provedbu socijalističkog programa podruštvljenja primaknuli u neposrednu blizinu, počeli su se i marksistički pisci pobliže baviti problemima uređenja socijalističke zajednice. No i sada još uvijek oprezno izbjegavaju ključna pitanja, prepuštajući prezrenim »utopistima« da se njima bave. Sami pretpostavljaju ograničiti se na ono što je najprije učiniti; donose uvijek samo programe o putu k socijalizmu, a ne o samome socijalizmu. Samo jedno možemo razabrati iz svih tih spisa: da im veliki problem gospodarskog obračuna u socijalističkoj državi ni na koji način nije došao do svijesti.

Kao posljednji i odlučujući korak u provedbi socijalističkog programa podruštvljavanja Ottu Baueru se ukazuje podruštvljavanje banaka. Kada su sve banke podruštvljene i stopljene u jednu jedinstvenu središnju banku, tada njezino upravno vijeće postaje »vrhovnom gospodarskom vlašću, najvišim upravljačkim tijelom čitavoga narodnoga gospodarstva. Tek podruštvljavanjem banaka društvo stječe moć da svoj rad planski vodi, da ga planski raspoređuje na pojedine grane proizvodnje, da ga planski prilagođava potrebama naroda«¹⁵. O novčanom poretku koji bi u socijalističkoj zajednici trebao vladati nakon provedbe podruštvljavanja banaka kod Bauera nema ni riječi. Poput drugih marksista i on nastoji pokazati kako se jednostavno i samo po sebi razumljivo budući socijalistički društveni poredak razvija iz odnosa razvijenoga kapitalizma. »Dovoljno je moć koju danas dioničari banaka izvršavaju preko upravnih vijeća koja izabiru prenijeti na predstavnike narodne cjeline«¹⁶, kako bi se banke socijalizirale i time postavio završni kamen u zgradu socijalizma. Bauer pritom svoje čitatelje ostavlja potpuno u neznanju o tome da se bit banaka podruštvljavanjem i stapanjem u jednu jedinstvenu središnju banku potpuno mijenja. Kada se jednom sve banke stope u jednu jedinu banku, tada je njihova bit posve preoblikovana; one su tada u stanju bez ikakva ograničenja izdavati optjecajna sredstva. Time se novčani poredak, kakav danas imamo, sam od sebe ukida¹⁷. Ako se pak povrh toga ta jedina središnja banka podruštvi u zajednici koja je i inače već posve socijalistička, tada se ukida tržišni promet i poništava svaki razmjenski promet. Tada banka prestaje biti banka, njezine specifične funkcije gase se jer za njih u takvu društvu uopće više nema mjesta. Može biti da se ime banke zadrži, da se vrhovno gospodarsko vodstvo socijalističke zajednice nazove upravom banke i da ona svoje sjedište podigne u zgradi koju je nekoć zauzimala neka banka. No banka ona tada više nije, ona ne ispunjava nijednu od onih funkcija koje banke ispunjavaju u gospodarskom poretku utemeljenom na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i na uporabi općega posrednika razmjene, novca. Ona više ne daje kredite jer u socijalističkoj zajednici razumljivo ne može biti kredita. Bauer sam ne kaže što je banka, ali u svome spisu poglavlje o podruštvljavanju banaka uvodi rečenicama: »Svi raspoloživi kapitali ... stječu se u bankama«¹⁸. Nije li si kao marksist morao postaviti pitanje što će biti djelatnost banaka nakon ukidanja kapitalnoga odnosa?

Slične se nejasnoće krive i svi drugi pisci koji se bave problemima uređenja socijalističke zajednice. Oni ne vide da se isključenjem razmjene i tržišnoga oblikovanja cijena uklanjaju temelji gospodarskoga računanja te da bi se na njihovo mjesto moralo postaviti nešto drugo, ako se ne želi da se ukine svako gospodarstvo i nastupi potpuni kaos. Vjeruje se da bi se socijalističke institucije bez daljnjega mogle razviti iz onih privatnokapitalističkoga gospodarstva. To ni u kojem slučaju nije točno. Upravo groteskno postaje to kada se u socijalističkoj zajednici govori o bankama, o upravi banke i sličnome.

Upućivanje na odnose koji su se u Velikoj Rusiji i Mađarskoj razvili pod vlašću sovjeta ne govori baš ništa. Ono što tamo vidimo nije ništa drugo doli slika uništenja postojećega poretka društvene proizvodnje, na čije mjesto stupa zatvoreno seljačko kućno gospodarstvo. Sve grane proizvodnje koje se temelje na društvenoj podjeli rada nalaze se u punom raspadu. Ono što se zbiva pod vlašću Lenjina i Trockoga nije ništa drugo doli razaranje i uništavanje. Mora li socijalizam nužno povući za sobom te posljedice, kako misle liberali, ili je to samo posljedica okolnosti da se sovjetska republika suzbija izvana, kako tvrde socijalisti, pitanje je koje nas ovdje ne zanima. Ustanoviti valja samo to da socijalistička zajednica vlasti sovjeta uopće nije dotaknula problem gospodarskoga računanja, a nije ni imala povoda da ga dotakne. Jer ondje gdje se u Sovjetskoj Rusiji unatoč svim zabranama vlade još uopće proizvodi za tržište, računa se i u novcu, jer dotle još postoji privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i roba se prodaje za novac. Ni vlada se tome ne može izmaknuti, štoviše, time što sama umnaža količinu novca u optjecaju, ona potvrđuje nužnost da se novčani poredak zadrži barem za vrijeme prijelaza.

Da bit problema o kojem je riječ u sovjetskoj državi još nije vidljivo izišla na vidjelo, najbolje pokazuju Lenjinova izlaganja u njegovu spisu o »Najbližim zadaćama sovjetske vlasti«. U izlaganjima diktatora neprestano se vraća misao da je najbliža i najhitnija zadaća ruskoga komunizma »organizacija polaganja računa i kontrole u poduzećima u kojima su kapitalisti već eksproprirani te u svim ostalim gospodarskim poduzećima«³⁹. No Lenjin je daleko od toga da prepozna kako se ovdje radi o posve novom problemu koji se ne može riješiti duhovnim sredstvima »građanske« kulture. Kao pravi realpolitičar on ne misli dalje od zadaća idućega dana. On oko sebe još uvijek vidi novčani promet i ne primjećuje da napredovanjem socijalizacije i novac mora utoliko izgubiti svoj položaj općeuporabljivoga sredstva razmjene ukoliko nestaje privatnoga vlasništva, a s njime i razmjene. »Građansko« knjigovodstvo, koje računa u novcu, Lenjin želi ponovno uvesti u sovjetska poduzeća, to je smisao njegovih izlaganja. Zato i želi ponovno milostivo prihvatiti »građanske stručnjake«²⁰. Uostalom, Lenjin ništa manje nego Bauer ne primjećuje da u socijalističkoj zajednici funkcija banaka u njezinu sadašnjem smislu nije zamisliva. On želi dalje nastaviti »podržavljenje banaka« i prijeći na »pretvaranje banaka u čvorišta društvenoga knjigovodstva pod socijalizmom«²¹.

Lenjinove su predodžbe o gospodarstvu socijalizma, kojemu nastoji privesti svoj narod, uopće prilično nejasne. »Socijalistička država«, smatra on, »može nastati samo kao mreža produktivno-konzumirajućih komuna koje savjesno bilježe svoju proizvodnju i svoju potrošnju, koje ekonomično postupaju s radom, neprestano povećavaju proizvodnost rada i time postižu mogućnost da radni dan smanje na sedam, na šest sati i još manje«²². »Svaka tvornica, svako selo pojavljuje se kao produktivno-konzumirajuća komuna koja ima pravo i obvezu na svoj način primjenjivati opće odredbe sovjetskih zakona (na svoj način', ne u smislu njihova kršenja, nego u smislu raznolikosti oblika njihove provedbe u životu) i na svoj način rješavati problem izračuna proizvodnje i raspodjele proizvoda²³. »Uzorne komune moraju i hoće zaostalim komunama služiti kao odgojitelji, učitelji i poticatelji.« Uspjesi uzornih komuna obznanjivat će se u svim pojedinostima, kako bi dobar primjer postao djelotvoran. Komune koje pokažu dobre »poslovne rezultate gospodarstva« nagrađivat će se bez odgađanja »skraćivanjem određenoga dijela radnoga dana, povećanjem zarade, ustupanjem veće količine kulturnih i estetskih dobara i vrijednosti itd.«²⁴.

Iz toga se vidi da je Lenjinov ideal stanje društva u kojem su sredstva za proizvodnju vlasništvo čitave zajednice, a ne vlasništvo pojedinih okruga, općina ili čak radnika poduzeća. Njegov je ideal socijalistički, a ne sindikalistički. To kod marksista kakav je Lenjin nije ni trebalo posebno isticati. Upadljivo nije kod teoretičara Lenjina, nego kod državnika Lenjina, vođe sindikalističke i sitnoseljačke ruske revolucije. No mi trenutačno imamo posla samo s piscem i možemo njegov ideal promatrati za sebe, ne dopuštajući da nas pritom ometa slika stvarnosti. Svako pojedino veliko poljoprivredno ili industrijsko poduzeće tako tvori član velike radne zajednice. Oni koji u njemu rade posjeduju pravo na samoupravu; oni imaju dalekosežan utjecaj pri uređenju proizvodnje, a zatim opet pri raspodjeli dobara koja su im dodijeljena za potrošnju. No sredstva za rad vlasništvo su čitavoga društva, pa stoga i proizvod pripada društvu, kako bi ono raspolagalo njegovom raspodjelom. Kako će se sada, mora se zapitati, u tako organiziranoj socijalističkoj zajednici računati u gospodarstvu? Na to Lenjin daje samo posve nedostatan odgovor, upućujući na statistiku. Statistiku valja »unijeti u masu, učiniti je popularnom, kako bi radnici postupno i sami naučili razumijevati i vidjeti kako i koliko se mora raditi, kako i koliko se može odmarati, – kako bi usporedba poslovnih rezultata gospodarstva pojedinih komuna postala predmetom općega zanimanja i učenja«²⁵. Iz tih se škrtih natuknica ne može razabrati što Lenjin ovdje pod statistikom zamišlja, misli li na novčano računanje ili na naturalno računanje. U svakom slučaju moramo uputiti na ono što je gore rečeno o nemogućnosti da se u socijalističkoj zajednici spoznaju novčane cijene proizvodnih dobara te o teškoćama koje stoje na putu naturalnomu računanju²⁶. Za gospodarsko računanje statistika bi bila uporabljiva samo onda kada bi mogla nadići naturalno računanje, čiju smo neznatnu prikladnost za te svrhe dokazali. To, dakako, nije moguće ondje gdje se u prometu ne oblikuje nikakav razmjenski odnos dobara.

S obzirom na ono što smo u dosadašnjim izlaganjima mogli ustanoviti, mora biti upadljivo da pobornici socijalističkoga načina proizvodnje za njega, naspram gospodarskoga ustroja utemeljenoga na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, prisvajaju prednost veće racionalnosti. U okviru ovoga rada s tim se mišljenjem ne moramo baviti utoliko ukoliko se ono potkrepljuje tvrdnjom da u liberalnom gospodarstvu racionalnost gospodarenja nužno ne može biti potpuna jer su djelatne određene sile koje sprečavaju njezino ostvarenje. Nas u ovoj svezi može zaokupiti samo gospodarstveno-tehničko obrazloženje toga mišljenja. Zastupnicima toga učenja lebdi pred očima nejasan pojam tehničke racionalnosti koja bi trebala stajati u suprotnosti prema gospodarskoj racionalnosti, o kojoj se također ne stvara nikakva točna predodžba. Obično se previđa da je »sva tehnička racionalnost proizvodnje jedno s niskom razinom specifičnoga utroška pri proizvodnji«²⁷. Previđa se da tehnički račun nije dostatan da bi se spoznao »stupanj svesvrhovitosti i krajnje svrhovitosti«²⁸ nekoga procesa, da on uvijek može samo pojedine procese stupnjevati prema njihovu značenju, no nikada nas ne dovodi do onih sudova koje zahtijeva ukupno gospodarsko stanje. Samo time što se tehnika može ravnati prema rentabilnosti svladavaju se teškoće promišljanja koje proizlaze iz složenosti veza između golema sustava današnje proizvodnje s jedne strane te potrebe i učinkovitosti poduzeća i gospodarskih jedinica s druge strane, te se može steći onaj pregled nad ukupnim stanjem koji zahtijeva gospodarski racionalno djelovanje²⁹.

Tim teorijama vlada nejasna predodžba o primatu objektivne uporabne vrijednosti. Uistinu objektivna uporabna vrijednost može za vođenje gospodarstva postati od značaja samo preko utjecaja koji preko subjektivne uporabne vrijednosti ima na oblikovanje razmjenskih odnosa gospodarskih dobara. Umiješa se i druga nejasna predodžba: osobni sud promatrača o korisnosti dobara, koji stoji nasuprot sudu mnoštva koje sudjeluje u gospodarskom prometu. Ako netko nalazi da je »neracionalno« toliko trošiti na pušenje, piće i slične užitke koliko se na to troši u narodnom gospodarstvu, on sa stajališta svojega osobnoga vrednovanja nedvojbeno ima pravo. No on pritom previđa da je gospodarstvo samo traženje sredstava te da je hijerarhija krajnjih ciljeva, bez obzira na sva racionalna promišljanja koja utječu na njihovo postavljanje, stvar htijenja, a ne spoznaje.

Spoznaja činjenice da u socijalističkoj zajednici racionalno gospodarstvo nije moguće ne može, dakako, govoriti ni za ni protiv socijalizma. Tko je iz etičkih razloga spreman zauzeti se za socijalizam čak i pod pretpostavkom da se zajedničkim vlasništvom nad proizvodnim dobrima smanjuje opskrba ljudi gospodarskim dobrima prvoga reda, ili tko, vođen asketskim idealima, želi socijalizam, neće se time dati omesti u svojemu nastojanju. Još manje će to moći odvratiti one kulturne socijaliste koji, poput Mucklea, od socijalizma u prvome redu očekuju »izbavljenje od najstrašnijega od svih barbarstava: kapitalističkoga racionalizma«³. No tko se od socijalizma nada racionalnom gospodarstvu, bit će prisiljen podvrgnuti svoja shvaćanja preispitivanju.