Pojmovnik.

Stav da čovjek djeluje – svjesno, svrhovito, potaknut oskudicom. Misesovsko polazište svih prakseoloških izvoda.

Model društva bez države: sve danas javne zadaće, pravo, zaštita, obrana, obavljaju privatni pružatelji na ugovornoj osnovi. Radikalna posljedica koju Rothbard i Hoppe izvode iz prirodnog prava i etike argumentacije.

Stajalište da stavovi ekonomike vrijede prije svakoga iskustva – izvedivi iz aksioma djelovanja pojmovnom analizom, a ne empirijskom provjerom.

Misaona škola nacionalne ekonomije koju je 1871. utemeljio Carl Menger. Pet naraštaja od Beča preko Ženeve i New Yorka sve do današnjice: subjektivna, metodološki individualistička, usmjerena na tržišni proces.

Bankarska praksa pokrivanja depozita po viđenju samo djelomično rezervama. Sporno pitanje u austrijskoj školi: Mises i Hayek u tome vide izvor inflacije, Rothbard i Hoppe povredu ugovora.

Tko prvi primi novostvoreni novac, profitira; tko ga primi posljednji, gubi. Širenje novčane mase ne djeluje neutralno, nego preraspodjeljuje, i to duž mjesta na kojima novac ulazi u sustav.

Preferencija se očituje jedino u stvarnom izboru, a ne u ispitivanju ili introspekciji.

Hoppeov pojam za poredak u kojem vrijedi samo privatno pravo, bez javnog prava koje bi državu tretiralo povlašteno. Konkretizacija anarhokapitalističkog modela.

Oppenheimerovo razlikovanje iz 1908.: postoje samo dva puta do bogatstva, rad i razmjena (ekonomsko sredstvo) ili neuzvraćeno prisvajanje tuđega rada (političko sredstvo).

Misesov zbirni pojam za mentalitet koji od države očekuje rješenje svakoga problema, svemoćna država kao svjetovna instanca spasenja.

Hoppeov dokaz (1988) da se vlasnička prava performativno pretpostavljaju čim netko argumentira. Tko raspravlja o normama, priznaje normu slobode argumentiranja, a time i samovlasništvo.

Nadomjesci za novac bez pune pokrivenosti: nepokrivene novčanice i depoziti po viđenju.

Böhm-Bawerkov fond potrošnih dobara koji uzdržava radnike tijekom trajanja zaobilazne proizvodnje.

Dodatna korisnost svake daljnje jedinice nekog dobra. Mengerovo otkriće iz 1871. razriješilo je paradoks vrijednosti i utemeljilo subjektivnu teoriju vrijednosti.

Hayekov grafički model vremenski raščlanjene strukture proizvodnje. Os: vrijeme od sirovine do potrošnog dobra; visina: vrijednost međuproizvoda. Alat za analizu kreditnih ciklusa.

Nauk o razumijevanju smislenih struktura. U Lachmannovoj školi oko Dona Lavoiea raspravljana kao metodičko proširenje prakseologije interpretacijom i oblikovanjem očekivanja.

Pripisivanje vrijednosti potrošnih dobara proizvodnim dobrima koja ih stvaraju. Mengerovo i Wieserovo rješenje problema raspodjele.

Politika pojedinačnih zahvata u tržište bez potpunog planiranja. Mises je pokazao: svaki zahvat stvara neželjene posljedice koje zahtijevaju nove zahvate, spiralu intervencija sve do potpuno planskog sustava.

Teorija razmjenskoga djelovanja. Mises ju je uveo kao područje prakseologije: konkretnu analizu tržišnih procesa za razliku od apstraktnoga nauka o djelovanju.

Hayekova teza iz 1968.: konkurencija nije stanje, nego postupak koji tek stvara znanje.

Hayekov središnji problem: kako se raspršeno znanje mnogih pojedinaca slaže u funkcionalan poredak? Odgovor: putem cijena i spontanih institucija, a ne središnjim planiranjem.

Schumpeterova formula za kapitalistički proces inovacije: novo istiskuje staro, ne postupnim prilagođavanjem, nego radikalnim smjenjivanjem postojećih proizvodnih struktura.

Teza da razina cijena raste razmjerno količini novca.

Svrhovito djelovanje u uvjetima neizvjesnosti. Naslov glavnoga djela Misesa objavljenog 1949., sustavni prikaz prakseologije kao temelja svih društvenih znanosti.

Pogrešno ulaganje kao prepoznatljiva pojava uzleta: kapital koji utječe u proizvodne stupnjeve koje stvarno odgađanje potrošnje nikad nije pokrilo.

Spor između Mengera i Schmollera o metodi nacionalne ekonomije (od 1883.). Austrijska škola: teorijsko-deduktivna. Povijesna škola: induktivna.

Pretpostavka da društvene pojave u konačnici treba objasniti iz djelovanja pojedinačnih aktera. Kolektivi nemaju vlastitu sposobnost djelovanja.

Definicija države: država kao teritorijalni prisilni monopolist konačne odluke i oporezivanja.

Izgubljena korist sljedeće najbolje uporabe. Wieserov pojam troška: troškovi nisu objektivni izdaci, nego odricanje od alternativa.

Zašto voda ne stoji ništa, a dijamanti mnogo, premda je voda nužna za život? Menger ga je razriješio 1871.: ne procjenjuje se rod, nego svaka konkretna jedinica na rubu.

Kirznerov mehanizam koji stoji iza tržišnog procesa: budnost za previđene prilike za dobit.

Tvrdnja da različite klase, rase ili epohe slijede vlastitu, međusobno nespojivu logiku.

Libertarijanska teorija klasa: ona dijeli društvo ne prema vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, nego prema odnosu spram fiska, neto platiše nasuprot neto primateljima.

Trošenje strukture proizvodnje pod prividom blagostanja: troši se više nego što prinosi dopuštaju, a supstancija se pritom prešutno razgrađuje.

Opća teorija ljudskoga djelovanja. Logičko-deduktivna znanost o uvjetima i posljedicama svrhovita djelovanja.

Kamatna stopa koja uravnotežuje štednju i ulaganje te odražava vremensku preferenciju.

Predpozitivni pravni poredak koji proizlazi iz čovjekove naravi i njegovih životnih uvjeta. Rothbardovo etičko utemeljenje libertarijanizma, vlasništvo kao pravo na samoobranu.

Nemogućnost racionalnoga gospodarskog planiranja bez tržišnih cijena. Mises (1920.) i Hayek pokazali su: socijalističko planiranje propada jer bez privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ne nastaju cjenovni signali.

Spor između 1920. i 1940. između Misesa i Hayeka te socijalističkih ekonomista (Lange, Lerner, Taylor) o mogućnosti racionalnog planiranja. Stajalište austrijske škole: bez privatnog vlasništva nema cijena, bez cijena nema izračuna.

Misesov misaoni eksperiment ekonomije bez promjene, zamišljen kao heuristička kontrastna slika. Pokazuje poduzetničku dobit kao čisti fenomen neravnoteže.

Misesov dokaz (1912) da se razmjenska vrijednost novca povijesno mora svesti na predmonetarnu razmjensku vrijednost samoga novčanog materijala. Zatvara jaz između subjektivne teorije vrijednosti i potražnje za novcem.

Hayekov pojam za nekritičko prenošenje prirodoznanstvenih metoda na društveno.

U austrijskoj tradiciji (Hayek, Mises) stanje odsutnosti prisile od strane drugih ljudi. Pretpostavka spontanog poretka i ekonomskog računa.

Bankarski sustav bez središnje banke: konkurentske privatne banke izdaju vlastite novčanice, discipliniraju ih klirinški sustav i obveza isplate.

Društveni poreci koji nastaju iz djelovanja mnogih, ali ne iz njihove namjere. Hayekov pojam za jezik, pravo i tržišta: rezultat ljudskog djelovanja, ali ne ljudskog nacrta.

Lachmannov ispravak predodžbe o homogenom kapitalnom fondu: kapital je heterogena tvorevina komplementarnih dobara koja se može preusmjeriti samo u ograničenoj mjeri.

Vremenska razdioba proizvodnje na dobra višeg i nižeg reda (Menger 1871.), od sirovine do potrošnog dobra prvog reda.

Vrijednosti ne nastaju u stvarima, nego u subjektu koji djeluje. Menger, Jevons i Walras utemeljili su 1871. zaokret protiv Smitha i Ricarda.

Misesova slika tržišta kao svakodnevnoga glasovanja: proizvodnju usmjerava potrošač koji kupuje, a ne poduzetnik.

Nauk o strukturi proizvodnih dobara. Kod Böhm-Bawerka i Hayeka: kapital kao vremenski raščlanjen, heterogen proizvodni aparat, a ne kao puka novčana svota.

Nije bitan broj ponuđača, nego otvorenost pristupa tržištu.

Nauk o poduzetniku kao otkrivaču još neostvarenih prilika za dobit. Kirznerova preinaka Schumpeterova poduzetnika: ne kao rušilački, nego kao izravnavajuće budni akter.

Austrijsko objašnjenje uspona i pada: umjetno snižene kamate uslijed kreditne ekspanzije iskrivljuju strukturu proizvodnje, uspon prelazi u procvat i mora biti ispravljen.

Misesovo učenje o razumijevanju ljudskih vrijednosnih sudova i pobuda za djelovanje, protuteža prakseologiji.

Bečki protupojam neoklasičnoj tržišnoj ravnoteži. Tržište nije stanje, nego kretanje: postupak otkrivanja u kojem poduzetnici ispravljaju neravnoteže.

Hayekovo predavanje povodom Nobelove nagrade iz 1974.: ekonomist koji želi upravljati društvom hini znanje koje nitko ne može posjedovati.

Hayekov prijedlog iz 1976.: ukinuti državni monopol na novac i pustiti privatne izdavatelje da se natječu za najstabilniju valutu.

Uživljavanje u tuđe motive djelovanja. Kod Misesa i Hayeka metodološki je protupar fizikalnom objašnjenju: rekonstrukcija smisla umjesto uzročnog zakona.

Davanje prednosti sadašnjim dobrima pred budućima. Prema Böhm-Bawerku korijen je fenomena kamate: kamata kao ažio između sadašnjeg i budućeg dobra.

Razdvajanje znanstvene analize od političkog vrijednosnog suda. Ekonomska znanost govori što neko sredstvo proizvodi, a ne koji bi cilj trebalo odabrati.

Može li se o društvenom blagostanju reći nešto znanstveno, a da se pritom ne prokrijumčare vrijednosni sudovi?

Böhm-Bawerkova jezgra: više kapitala znači više međustupnjeva i dulje proizvodne lance, ali i veći konačni prinos. Zaobilazni put se isplati jer povećava produktivnost.

Monetarni poredak s čvrstom vezanošću valute za zlato. Za Misesa jedini sustav koji količinu novca izuzima iz političke diskrecije i time ublažava inflaciju i gospodarski ciklus.