FOLIO I · DENKER
Rođen 23. veljače 1840. u Neu Sandezu (Galicija, danas Nowy Sącz, Poljska) kao treće od desetero djece.[1]
Menger je s osam godina izgubio oca; već su prije toga umrla četiri brata i sestre. Posljedice za obitelj bile su oskudica i nemaština.
Početak studija pravnih i državnih znanosti na Sveučilištu u Beču.[1]
Nastavak studija na Sveučilištu u Pragu od 1860. do 1863.[1]
Tijekom studija Menger se uzdržavao radeći kao novinar u Lavovu (Lemberg, danas Lviv).
Menger je bio suosnivač lista Wiener Tagblatt, a poslije je radio kao urednik Wiener Zeitunga.
Objava „Grundsätze“ (Načela), utemeljiteljskog djela Austrijske škole. Habilitacija je uslijedila neposredno nakon toga.[1]
Tajnik redakcije lista Wiener Zeitung; promatrač i tržišni analitičar Bečke burze.[9]
U lipnju 1872. habilitacija iz političke ekonomije na Sveučilištu u Beču.[1]
Već godinu dana nakon habilitacije Menger je dobio izvanrednu profesuru na Sveučilištu u Beču.[1]
Imenovan 1876. jednim od učitelja prijestolonasljednika Rudolfa; 1877. i 1878. Menger ga je pratio na studijskim putovanjima po Europi.[1]
Objavljivanje „Untersuchungen“; povod Methodenstreita s Gustavom Schmollerom i njemačkom Historijskom školom.[7]
Prijevremeno umirovljenje sa Sveučilišta u Beču iz zdravstvenih razloga.[7]
Umro 26. veljače 1921. u Beču, u 9. gradskom kotaru, okružen knjižnicom od oko 25.000 svezaka.[1]
Djelom „Untersuchungen über die Methode der Sozialwissenschaften“ (Istraživanja o metodi društvenih znanosti, 1883) Menger je pokrenuo Methodenstreit sa Schmollerom i njemačkom Historijskom školom; Schmollerova odbojna recenzija prvi je put podrugljivo nazvala Mengerove sljedbenike „austrijskom školom“.[1]
Menger je od 1876. dvije godine podučavao prijestolonasljednika Rudolfa von Habsburga političkoj ekonomiji i statistici te ga pratio na njegovim putovanjima.[1]
Od 1884. do 1887. studirao je pravo na Sveučilištu u Innsbrucku, među ostalim kod Carla Mengera.
Carl Menger je 1887. vodio doktorat Ernsta Seidlera von Feuchtenegga za dr. jur. na Sveučilištu u Beču.[2]
Studirao je pravo na sveučilištima u Czernowitzu (danas Černivci) i Beču te se u biografiji izričito navodi kao Mengerov učenik.[3]
Od 1890. studirao je povijest, pravo i ekonomiju na Sveučilištu u Beču te pohađao predavanja Carla Mengera iz nacionalne ekonomije; preuzeo je njegov zahtjev za točnim određenjem pojmova i uzročnim istraživanjem.[12]
„Najdraži učenik“ i posljednji habilitant Carla Mengera; studirao je ekonomiju i pravo na Sveučilištu u Beču.
Tek je čitanje Mengerovih „Grundsätze“ pružilo Wieseru traženu perspektivu, koju je u retrospektivi doživio kao oslobođenje od „muke mišljenja“.[4]
Doktorirao je 1904. na Pravnom i državoznanstvenom fakultetu Sveučilišta u Beču kod Carla Mengera i Eugena von Philippovicha.[6]
Ludassy je bio jedan od najistaknutijih polaznika seminara Carla Mengera namijenjenoga diplomiranim, već zaposlenim osobama zainteresiranima za nacionalnu ekonomiju.
Wikipedia DE bestätigt: Landesberger gehörte zur Österreichischen Schule und war Schüler Carl Mengers an der Universität Wien.[11]
Sax je isprva bio Mengerov suparnik, a poslije suborac u Methodenstreitu, no nekoliko se godina nakon 1887. ponovno udaljio od Austrijske škole.
Groß wurde von Menger bei der Aufzählung seiner Habilitanten anlässlich seiner Emeritierung nicht erwähnt — ein zwiespältiges Verhältnis trotz formaler Verbindung über die Wiener Habilitation.[5]
Carl Menger u kontekstu cijele škole: pet generacija, njihove linije učitelja i učenika, krugovi i kolegijalne veze.
Prikaži u rodoslovlju →
