Svatko tko, djelujući u gospodarskom životu, bira između zadovoljenja dviju potreba od kojih samo jedna može biti zadovoljena, postavlja sudove o vrijednosti. Sudovi o vrijednosti najprije i neposredno obuhvaćaju samo zadovoljenje potrebe samo; od njega se vraćaju na dobra prvoga reda, a zatim dalje na dobra viših redova dobara. U pravilu je čovjek vlastan nad svojim osjetilima bez daljnjega u stanju vrednovati dobra prvoga reda. U jednostavnim mu okolnostima također bez muke uspijeva stvoriti sud o značenju koje za njega imaju dobra višega reda. No ondje gdje stanje stvari postaje nešto zamršenije i gdje je veze teže prozreti, moraju se poduzeti finija razmatranja kako bi se vrednovanje sredstava za proizvodnju ispravno provelo – naravno, samo u smislu subjekta koji vrednuje, a ne u nekom objektivnom, nekako općevažećem smislu. Izolirano gospodarećem poljoprivredniku možda neće biti teško donijeti odluku između proširenja stočarstva i proširenja lovne djelatnosti. Putovi proizvodnje kojima ovdje valja krenuti još su razmjerno kratki, a trošak koji oni zahtijevaju i prinos koji oni izgledaju mogu se lako sagledati. No posve je drukčije kada treba birati, primjerice, između iskorištavanja nekoga vodotoka za proizvodnju električne snage i proširenja rudarstva ugljena te stvaranja postrojenja za bolje iskorištavanje energije pohranjene u ugljenu. Ovdje su zaobilazne proizvodnje vrlo brojne, a svaka je pojedina od njih tako dugačka, ovdje su uvjeti za uspjeh poduzeća koja valja pokrenuti tako mnogostruki, da se nipošto ne može zadovoljiti tek nejasnim procjenama, te su potrebni točniji računi kako bi se stvorio sud o gospodarskoj isplativosti postupanja.
Računati se može samo s jedinicama. No jedinica subjektivne uporabne vrijednosti dobara ne može postojati. Granična korisnost ne predstavlja jedinicu vrijednosti, jer, kao što je poznato, vrijednost dviju jedinica iz dane zalihe nije dvostruko veća od one j e d n e jedinice, nego nužno mora biti veća. Sud o vrijednosti ne mjeri, on stupnjuje, on skalira². Stoga ni izolirani gospodar bezprometnoga gospodarstva, kada ondje gdje sud o vrijednosti ne iskrsava neposredno očito treba donijeti odluku te svoj sud mora graditi samo na više ili manje točnom računu, ne može operirati samo subjektivnom uporabnom vrijednošću; on mora konstruirati supstitucijske odnose između dobara, uz čiju pomoć potom može računati. Pritom mu u pravilu neće uspjeti sve svesti na jednu jedinicu; no čim mu samo uopće pođe za rukom sve elemente koje valja uključiti u račun svesti na ona gospodarska dobra koja neki neposredno očiti sud o vrijednosti može obuhvatiti, dakle na dobra prvoga reda i na muku rada, time će za svoj račun naći dovoljno. Da je to moguće samo u prilično jednostavnim okolnostima, valjda je razumljivo. Za zamršenije i duže proizvodne postupke to nipošto ne bi bilo dovoljno.
U prometnom gospodarstvu objektivna razmjenska vrijednost dobara nastupa kao jedinica ekonomskog računa. To donosi trostruku korist. Najprije, ono omogućuje da se račun izgradi na vrednovanju svih gospodara koji sudjeluju u prometu. Subjektivna uporabna vrijednost pojedinca kao posve individualna pojava nije neposredno usporediva sa subjektivnom uporabnom vrijednošću drugih ljudi. Ona to postaje tek u razmjenskoj vrijednosti koja nastaje iz međuigre subjektivnih vrijednosnih procjena svih gospodara koji sudjeluju u razmjenskom prometu. Zatim pak račun prema razmjenskoj vrijednosti donosi kontrolu nad svrhovitom uporabom dobara. Tko želi kalkulirati neki složen proizvodni proces, odmah primjećuje radi li gospodarski isplativije od drugih ili ne; ne može li, s obzirom na razmjenske odnose koji vladaju na tržištu, proizvodnju provesti rentabilno, u tome leži upućenje na to da drugi predmetna dobra višega reda znaju bolje iskoristiti. Naposljetku pak račun prema razmjenskoj vrijednosti omogućuje svođenje vrijednosti na jednu jedinicu. Za to se, budući da su dobra međusobno supstituabilna prema razmjenskom odnosu tržišta, može odabrati bilo koje dobro. U novčanom se gospodarstvu ovdje bira novac.
Novčani račun ima svoje granice. Novac nije mjerilo vrijednosti, ni mjerilo cijene. Vrijednost se naime ne mjeri u novcu. Ni cijene se ne mjere u novcu, one se sastoje u novcu. Novac kao gospodarsko dobro nije »stabilan u vrijednosti«, kako se to pri njegovoj uporabi kao standard of deferred payments naivno običava pretpostaviti. Razmjenski odnos koji postoji između dobara i novca podvrgnut je stalnim, premda u pravilu ne odveć žestokim kolebanjima, koja potječu ne samo sa strane ostalih gospodarskih dobara, nego i sa strane novca. To, doduše, ponajmanje smeta računu vrijednosti, koji ionako, s obzirom na nikad mirujuće promjene ostalih gospodarskih uvjeta, običava uzimati u obzir samo kratka razdoblja, razdoblja u kojima barem »dobar« novac u pravilu sa svoje strane podliježe samo manjim kolebanjima razmjenskih odnosa. Nedostatnost novčanoga računa vrijednosti ne potječe poglavito otuda što se računa u nekom općeuporabljenom sredstvu razmjene, u novcu, nego otuda što je uopće razmjenska vrijednost ono što se uzima kao temelj računa, a ne subjektivna uporabna vrijednost. Tako u račun ne mogu ući svi oni momenti koji određuju vrijednost, a koji stoje izvan razmjenskoga prometa. Tko izračunava rentabilnost izgradnje neke vodne snage, ne može u taj račun uvrstiti ljepotu slapa koja bi morala trpjeti zbog postrojenja, osim ako, primjerice, ne uzme u obzir pad turizma i slično, što u prometu ima svoju razmjensku vrijednost. Pa ipak, ovdje je riječ o okolnosti koja se kod pitanja treba li gradnju izvesti ili ne uzima u razmatranje. Te se momente običava označavati kao »izvangospodarske«. To može biti točno. O terminologijama se ne treba prepirati. No neracionalnima se ne smiju označavati razmatranja koja vode k tomu da se i oni uzmu u obzir. Ljepota nekoga kraja ili neke građevine, zdravlje, sreća i zadovoljstvo ljudi, čast pojedinaca ili čitavih naroda, jednako su, kada ih ljudi prepoznaju kao značajne, čak i onda kada se ne čine supstituabilnima u prometu te stoga ne ulaze ni u kakav razmjenski odnos, motivi racionalnoga djelovanja kao i oni u pravom smislu gospodarski. Da ih novčani račun ne može obuhvatiti, leži u njegovoj biti, ali ne može umanjiti značenje novčanoga računa za naše gospodarsko činjenje i nečinjenje. Jer sva su ona idealna dobra dobra prvoga reda, naš ih sud o vrijednosti može neposredno obuhvatiti, te stoga ne čini nikakve teškoće uzeti ih u obzir, čak i kada moraju ostati izvan novčanoga računa. To što ih novčani račun ne uzima u obzir ne čini njihovo uvažavanje u životu težim, nego ga prije olakšava. Kada točno znamo kako nas skupo stoje ljepota, zdravlje, čast, ponos, ništa nas ne može spriječiti da ih u skladu s tim uzmemo u obzir. Osjećajnoj se ćudi može činiti mučnim morati odvagivati idealna dobra naspram materijalnih. No za to nije kriv novčani račun, to leži u biti stvari. I ondje gdje se sudovi o vrijednosti postavljaju neposredno, bez računa vrijednosti i novčanog računa, ne može se zaobići izbor između materijalnoga i idealnoga zadovoljenja. I izolirani gospodar, i socijalističko društvo moraju birati između »idealnih« i »materijalnih« dobara. Plemenite naravi nikada neće osjećati mučnim kada moraju birati između časti i, recimo, hrane. One će znati kako u takvim slučajevima trebaju postupiti. Ako se čast i ne može jesti, ipak se zarad časti može odreći jela. Samo oni koji se žele osloboditi muke takva izbora, jer se ne bi mogli odlučiti zarad idealnih prednosti odreći se materijalnih užitaka, vide već u samome izboru oskvrnuće pravih vrijednosti.
Novčani račun ima smisla samo u vođenju gospodarstva. Ovdje se primjenjuje kako bi se raspolaganje gospodarskim dobrima prilagodilo pravilima ekonomičnosti. Gospodarska dobra pritom u njega ulaze samo u onim količinama koje se razmjenjuju za novac. Svako proširenje područja primjene novčanog računa vodi do pogrešnih zaključaka. Novčani račun zakazuje kada se njime u povijesnim istraživanjima o razvoju gospodarskih prilika nastoji poslužiti kao mjerilom svijeta dobara; zakazuje kada se uz njegovu pomoć nastoji procijeniti narodno bogatstvo i narodni dohodak, kada se njime želi izračunati vrijednost dobara koja stoje izvan razmjenskog prometa, kao primjerice kada se gubici ljudi uslijed iseljavanja ili ratova nastoje izračunati u novcu³. To su diletantske igrarije, makar ih ponekad provodili i vrlo pronicljivi nacionalni ekonomisti.
No unutar tih granica, koje u gospodarskom životu nikada ne prekoračuje, novčani račun pruža sve ono što moramo zahtijevati od gospodarskoga računa. On nam daje putokaz kroz porazujuće obilje gospodarskih mogućnosti. Omogućuje nam da prosudbu o vrijednosti, koja se u neposrednoj očiglednosti veže samo uz dobra zrela za uživanje i u najboljem slučaju još uz proizvodna dobra najnižih redova dobara, proširimo na sva dobra viših redova. On vrijednost čini izračunljivom i time nam tek daje temelje za svako gospodarenje dobrima viših redova. Da ga nemamo, tada bi svaka proizvodnja sa zaobilaznim procesima, tada bi sve dulje kapitalističke zaobilazne proizvodnje bile tapkanje u mraku.
Dva su uvjeta koja omogućuju vrijednosni račun u novcu. Najprije ne smiju samo dobra prvoga reda, nego i dobra viših redova, ukoliko ih on treba obuhvatiti, stajati u razmjenskom prometu. Da ne stoje u razmjenskom prometu, tada ne bi došlo do stvaranja razmjenskih odnosa. Istina je da se i razmatranja koja izolirani gospodar mora provesti kada unutar svoga doma proizvodnjom želi razmijeniti rad i brašno za kruh ne razlikuju od onih koja provodi kada na tržištu želi razmijeniti kruh za odjeću, te je stoga u određenom smislu u pravu onaj tko svako gospodarsko djelovanje, dakle i proizvodnju izoliranoga gospodara, naziva razmjenom⁴. No duh j e d n o g a čovjeka samog – pa bio on i najgenijalniji – preslab je da bi obuhvatio važnost svakoga pojedinog od beskonačno mnogih dobara viših redova. Nijedan pojedinac ne može u tolikoj mjeri ovladati beskonačnim obiljem različitih proizvodnih mogućnosti da bi bio u stanju bez pomoćnog računa postavljati neposredno očigledne prosudbe o vrijednosti. Raspodjela vlasti raspolaganja gospodarskim dobrima društvenoga gospodarstva, koje gospodari na temelju podjele rada, na mnoge pojedince proizvodi neku vrstu duhovne podjele rada, bez koje proizvodni račun i gospodarstvo ne bi bili mogući.
Drugi je uvjet taj da je u uporabi opće rašireno sredstvo razmjene, novac, koje svoju posredničku ulogu igra i u razmjeni proizvodnih dobara. Da to nije slučaj, tada ne bi bilo moguće sve razmjenske odnose svesti na jedinstveni nazivnik.
Samo u jednostavnim prilikama gospodarstvo može opstati bez novčanog računa. U tijesnosti zatvorenoga kućnog gospodarstva, gdje je obiteljski otac u stanju obuhvatiti pogledom cijeli gospodarski mehanizam, može se značenje promjena u načinu proizvodnje više-manje točno procijeniti i bez one potpore koju on pruža duhu. Proizvodni se proces ovdje odvija uz razmjerno malu primjenu kapitala. Kreće malim brojem kapitalističkih zaobilaznih proizvodnji; ono što se proizvodi u pravilu su dobra za uživanje ili pak dobra viših redova koja od dobara za uživanje nisu odveć udaljena. Podjela rada još je u prvim počecima; jedan te isti radnik svladava posao cijeloga proizvodnog postupka od njegova početka do dovršenja dobra zreloga za uživanje. Sve je to drukčije u razvijenoj društvenoj proizvodnji. Ne ide da se u iskustvima davno prevladanoga doba jednostavne proizvodnje traži argument za mogućnost da se u gospodarenju opstane bez novčanog računa.
Jer u jednostavnim prilikama zatvorenoga kućnog gospodarstva može se sagledati cijeli put od početka proizvodnog procesa do njegova dovršenja i uvijek prosuditi daje li jedan ili drugi postupak više dobara zrelih za uživanje. To u neusporedivo zamršenijim prilikama našega gospodarstva više nije moguće. I socijalističkom će društvu bez daljnjega biti jasno da je 1000 hl vina bolje od 800 hl te ono može bez daljnjega donijeti odluku jesu li mu 1000 hl vina draži od 500 hl ulja ili ne. Za utvrđivanje toga nije potreban nikakav račun; ovdje odlučuje volja gospodarskih subjekata koji djeluju. Ali kada je jednom ta odluka donesena, tek tada počinje pravi zadatak racionalnoga vođenja gospodarstva: sredstva na ekonomičan način staviti u službu svrha. To se može dogoditi samo uz pomoć gospodarskoga računa. Ljudski se duh u zbunjujućem obilju međuproizvoda i proizvodnih mogućnosti ne može snaći ako mu nedostaje ta potpora. Bespomoćno bi stajao pred svim pitanjima postupka i lokacije⁵.
Iluzija je vjerovati da bi se novčani račun u socijalističkom gospodarstvu mogao zamijeniti naturalnim računom. Naturalni račun može u gospodarstvu bez prometa uvijek obuhvatiti samo dobra zrela za uživanje, posve zakazuje kod svih dobara viših redova. Čim se odustane od slobodnog stvaranja novčanih cijena dobara viših redova, racionalna je proizvodnja uopće postala nemoguća. Svaki korak koji nas odvodi od posebnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima i od uporabe novca odvodi nas i od racionalnoga gospodarstva.
To se moglo previdjeti jer sve ono što od socijalizma već vidimo ostvareno oko sebe nisu drugo doli socijalističke oaze u ipak do određenoga stupnja još uvijek slobodnom gospodarstvu s novčanim prometom. U onom j e d n o m smislu može se prihvatiti inače neodrživa i samo iz agitacijskih razloga zastupana tvrdnja socijalista da podržavljenje i podruštvljenje poduzeća još ne predstavlja komad socijalizma, naime da su ti pogoni u svome poslovanju podržani od gospodarskog organizma slobodnoga prometa koji ih okružuje toliko da bitna osobitost socijalističkoga gospodarstva kod njih uopće nije mogla doći do izražaja. U državnim i općinskim pogonima provode se tehnička poboljšanja jer se njihovo djelovanje može promatrati u istovrsnim privatnim poduzećima u zemlji i inozemstvu te jer privatna industrija, koja proizvodi pomagala za ta poboljšanja, daje poticaj njihovu uvođenju. U tim se pogonima mogu utvrditi prednosti preustroja jer su sa svih strana okruženi društvom koje počiva na posebnom vlasništvu nad proizvodnim sredstvima i na novčanom prometu, tako da mogu računati i voditi knjige, što socijalistički pogoni u čisto socijalističkom okruženju ne bi mogli.
Bez gospodarskoga računa nema gospodarstva. U socijalističkoj zajednici, budući da je provedba gospodarskoga računa nemoguća, uopće ne može biti gospodarstva u našem smislu. U malom i u sporednim pojedinostima možda će se i nadalje moći djelovati racionalno. No općenito se o racionalnoj proizvodnji više ne bi moglo govoriti. Ne bi bilo sredstva da se spozna što je racionalno, pa se tako proizvodnja svjesno ne bi mogla usmjeriti na ekonomičnost. Što to znači, i posve neovisno o posljedicama za opskrbu ljudi dobrima, jasno je. Racionalnost djelovanja potiskuje se s područja na kojem leži njezina prava domena. Hoće li tada uopće još moći biti racionalnosti djelovanja, štoviše, hoće li uopće još moći biti racionalnosti i logike u mišljenju? Povijesno je ljudski racionalizam izrastao iz gospodarstva. Hoće li se uopće još moći održati kada bude odande potisnut?
Neko vrijeme možda će uspomena na iskustva prikupljena tijekom tisućljeća slobodnoga gospodarstva ipak biti u stanju zaustaviti potpuni propast gospodarskog umijeća. Stari će se načini postupanja zadržati, ne zato što su racionalni, nego zato što se predajom čine posvećenima. Oni će u međuvremenu biti postali iracionalni jer više ne odgovaraju novim prilikama. Općim nazadovanjem gospodarskoga mišljenja doživjet će promjene koje će ih učiniti neekonomičnima. Opskrba se više neće odvijati anarhično, to je istina. Nad svim radnjama koje služe podmirivanju potreba vladat će zapovijed jednoga vrhovnog mjesta. No na mjesto gospodarstva anarhičnoga načina proizvodnje stupit će besmisleno ponašanje bezumnoga aparata. Kotači će se okretati, ali će se okretati uprazno.
Predočimo si položaj socijalističke zajednice. Tu postoje stotine i tisuće radionica u kojima se radi. Najmanji broj njih proizvodi robu spremnu za uporabu; u većini se proizvode proizvodna sredstva i poluproizvodi. Svi su ti pogoni međusobno povezani. Kroz njih redom prolazi svako gospodarsko dobro dok ne postane zrelo za uživanje. No u neumornom mehanizmu toga procesa vodstvu gospodarstva nedostaje svaka mogućnost da se snađe. Ono ne može utvrditi nije li obradak na putu koji mora proći nepotrebno zadržan, ne troši li se na njegovo dovršenje rad i materijal. Kakvu bi mogućnost imalo doznati je li ovaj ili onaj način proizvodnje povoljniji? Ono u najboljem slučaju može usporediti kakvoću i količinu krajnjeg rezultata proizvodnje zreloga za uživanje, ali će samo u najrjeđim slučajevima biti u stanju usporediti utrošak učinjen pri proizvodnji. Ono točno zna kojim ciljevima njegovo vođenje gospodarstva treba težiti ili vjeruje da to zna, i prema tome treba djelovati, tj. treba postizati ciljeve kojima se teži uz najmanji utrošak. Da bi pronašlo najjeftiniji put, mora računati. Taj račun naravno može biti samo vrijednosni račun; bez daljnjega je jasno i ne treba pobliže obrazloženje da on ne može biti tehnički, ne može biti izgrađen na objektivnoj uporabnoj vrijednosti (korisnoj vrijednosti) dobara i usluga.
U gospodarskom poretku koji počiva na posebnom vlasništvu nad proizvodnim sredstvima vrijednosni račun vode svi samostalni članovi društva. Svatko sudjeluje u njegovu nastajanju na dvojak način, jednom kao potrošač, drugi put kao proizvođač. Kao potrošač utvrđuje red prvenstva dobara zrelih za uporabu i potrošnju; kao proizvođač usmjerava dobra viših redova u onu uporabu u kojoj obećavaju donijeti najviši prinos. Time i sva dobra viših redova dobivaju red prvenstva koji im pripada prema trenutačnom stanju društvenih proizvodnih odnosa i društvenih potreba. Suigrom dvaju vrijednosnih procesa pobrinuto je za to da gospodarsko načelo posvuda, kako u potrošnji tako i u proizvodnji, dođe do prevlasti. Oblikuje se onaj točno stupnjevani sustav cijena koji svakomu u svakom trenutku dopušta da svoju vlastitu potrebu uskladi s računom ekonomičnosti.
Sve to nužno nedostaje u socijalističkoj zajednici. Vodstvo gospodarstva možda točno zna kakva su mu dobra najnužnije potrebna. No time je pronašlo tek jedan dio onoga što je nužno za gospodarski račun. Drugi dio, vrednovanje proizvodnih sredstava, mora izostaviti. Vrijednost koja pripada cjelokupnosti proizvodnih sredstava ono je u stanju utvrditi; ona je razumljivo jednaka vrijednosti koja pripada cjelokupnosti potreba podmirenih njima. Ono je također u stanju izračunati kolika je vrijednost pojedinoga proizvodnog sredstva ako izračuna značenje gubitka u podmirenju potreba koji nastaje njegovim otpadanjem. No ono ga ne može svesti na jedinstveni cjenovni izraz, kako to može slobodno gospodarstvo, u kojem se sve cijene mogu svesti na zajednički izraz u novcu.
U socijalističkom gospodarstvu, koje doduše ne mora nužno potpuno ukinuti novac, ali pak čini nemogućim izraz cijena proizvodnih sredstava (uključujući rad) u novcu, novac u gospodarskom računu ne može igrati nikakvu ulogu1.
Pomislimo na izgradnju nove željezničke pruge. Treba li ju uopće graditi i, ako da, koju od više zamislivih trasa treba izgraditi? U slobodnom prometnom i novčanom gospodarstvu moguće je sastaviti račun u novcu. Nova će pruga pojeftiniti određene pošiljke robe, pa se sada može izračunati je li to pojeftinjenje toliko veliko da nadmašuje izdatke koje iziskuju izgradnja i pogon nove linije. To se može izračunati samo u novcu. Suprotstavljanjem raznovrsnih naturalnih izdataka i naturalnih ušteda ovdje se ne može doći do cilja. Ako čovjek nema mogućnosti da radne sate različito kvalificiranog rada, željezo, ugljen, građevni materijal svake vrste, strojeve i druge stvari koje iziskuju izgradnja i pogon željeznica svede na zajednički izraz, onda račun nije moguće provesti. Gospodarski racionalno trasiranje moguće je samo ako se sva dotična dobra mogu svesti na novac. Doduše, novčani račun ima svoje nesavršenosti i svoje teške nedostatke, ali mi naprosto nemamo ništa bolje da stavimo na njegovo mjesto; za praktične svrhe života novčani račun zdravoga novčanog sustava ipak je dostatan. Odreknemo li ga se, onda svaki gospodarski kalkul postaje naprosto nemoguć.
Socijalistička će se zajednica, dakako, znati snaći. Izreći će zapovjednu riječ i odlučiti za ili protiv planirane izgradnje. No ta će odluka u najboljem slučaju biti donesena na temelju maglovitih procjena; nikada neće biti izgrađena na temelju točnoga vrijednosnog kalkula.
Statičko gospodarstvo može se snaći bez gospodarskog računa. Ovdje se u gospodarskom pogledu uvijek iznova ponavlja samo isto, i ako pretpostavimo da prvo ustrojstvo statičkoga socijalističkog gospodarstva nastaje na temelju posljednjih rezultata slobodnoga gospodarstva, onda bismo si u krajnjem slučaju mogli predočiti gospodarski racionalno vođenu socijalističku proizvodnju. No to je moguće upravo samo u mislima. Posve neovisno o tome da statičkoga gospodarstva u životu nikada ne može biti, jer se podaci neprestano mijenjaju, tako da je statika privređivanja samo jedna – iako za naše mišljenje i za izgradnju naše spoznaje o gospodarskome nužna – misaona pretpostavka, kojoj u životu ne odgovara nikakvo stanje, ipak moramo pretpostaviti da prijelaz na socijalizam već uslijed izravnavanja dohodovnih razlika i njima uvjetovanih pomaka u potrošnji, a time i u proizvodnji, mijenja sve podatke do te mjere da je nadovezivanje na posljednje stanje slobodnoga gospodarstva nemoguće. Tada pak pred sobom imamo socijalistički gospodarski poredak koji u oceanu mogućih i zamislivih gospodarskih kombinacija plovi naokolo bez busole gospodarskoga računa.
Svaka gospodarska promjena tako u socijalističkoj zajednici postaje pothvat čiji se uspjeh niti unaprijed ne može procijeniti niti naknadno, gledajući unatrag, utvrditi. Ovdje sve pipa po mraku. Socijalizam je dokidanje racionalnosti gospodarstva.
U svakome većem poduzeću pojedini su pogoni ili pogonski odjeli u obračunu do određene mjere samostalni. Oni si međusobno obračunavaju materijale i rad, i u svakom je trenutku moguće za svaku pojedinu skupinu sastaviti posebnu bilancu te računski obuhvatiti gospodarske rezultate njezine djelatnosti. Na taj se način može utvrditi s kolikim je uspjehom radio svaki pojedini odjel te prema tome donositi odluke o preustroju, ograničenju, napuštanju ili proširenju postojećih skupina i o uspostavi novih. Stanovite su pogreške pri takvim računima, doduše, neizbježne. One dijelom proizlaze iz teškoća koje nastaju pri raspodjeli općih troškova. Druge pak pogreške nastaju iz nužnosti da se u nekim pogledima računa s podacima koji se ne mogu točno utvrditi, npr. kad se pri utvrđivanju rentabilnosti nekoga postupka amortizacija upotrijebljenih strojeva izračunava uz pretpostavku određenog trajanja njihove uporabljivosti. No sve takve pogreške mogu se držati unutar stanovitih uskih granica, tako da ne ometaju ukupni rezultat računa. Ono što od nesigurnosti preostaje, ide na račun nesigurnosti budućih odnosa, koja je u dinamičkome stanju narodnog gospodarstva nužno dana.
Sada se čini da je blisko da se na analogan način i u socijalističkoj zajednici pokuša sa samostalnim obračunom pojedinih proizvodnih skupina. No to je posve i potpuno nemoguće. Jer onaj samostalni obračun pojedinih grana jednoga te istog poduzeća počiva isključivo na tome da se upravo u tržišnom prometu za sve vrste upotrijebljenih dobara i radova obrazuju tržišne cijene koje se mogu uzeti za temelj računa. Ondje gdje nedostaje slobodni tržišni promet, nema obrazovanja cijena; bez obrazovanja cijena nema gospodarskoga računa.
Moglo bi se, recimo, pomisliti na to da se između pojedinih pogonskih skupina dopusti razmjena, kako bi se tim putem došlo do obrazovanja odnosa razmjene (cijena) i tako stvorio temelj za gospodarski račun i u socijalističkoj zajednici. Unutar okvira jedinstvenoga gospodarstva, koje ne poznaje posebno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, pojedine se radne skupine konstituiraju kao samostalni nositelji prava raspolaganja, koje se doduše imaju ponašati prema naputcima vrhovne gospodarske uprave, ali si međusobno materijalna dobra i radne učinke ustupaju samo uz naknadu koja bi se imala podmiriti u nekom općem sredstvu razmjene. Otprilike tako se valjda zamišlja ustrojstvo socijalističkoga pogona proizvodnje kad se danas govori o potpunoj socijalizaciji i sl. Ali se i tu opet ne može zaobići odlučujuća točka. Odnosi razmjene proizvodnih dobara mogu se obrazovati samo na tlu posebnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Ako »zajednica ugljena« isporučuje ugljen »zajednici željeza«, ne može se obrazovati nikakva cijena, osim ako obje zajednice ne bi bile vlasnice sredstava za proizvodnju svojih pogona. To pak ne bi bila socijalizacija, nego radnički kapitalizam i sindikalizam.
Za socijalističkoga teoretičara koji stoji na tlu teorije radne vrijednosti stvar je, dakako, posve jednostavna. »Čim se društvo postavi u posjed sredstava za proizvodnju i upotrijebi ih za proizvodnju u neposrednom podruštvljenju, rad svakoga, koliko god se razlikovao njegov specifično koristan karakter, postaje od početka i izravno društveni rad. Količina društvenog rada koja se krije u nekom proizvodu ne treba se tada tek zaobilaznim putem utvrđivati; svakodnevno iskustvo izravno pokazuje koliko ga je u prosjeku potrebno. Društvo može jednostavno izračunati koliko radnih sati se krije u parnom stroju, u hektolitru pšenice posljednje žetve, u stotinu četvornih metara sukna određene kvalitete. ... Doduše, i tada će društvo morati znati koliko rada svaki uporabni predmet iziskuje za svoju izradu. Ono će morati urediti plan proizvodnje prema sredstvima za proizvodnju, kojima posebno pripadaju i radne snage. Korisni učinci raznih uporabnih predmeta, odvagnuti međusobno i naspram količina rada nužnih za njihovu izradu, naposljetku će odrediti plan. Ljudi sve obavljaju vrlo jednostavno, bez posredovanja toliko slavljene ‚vrijednosti‘«⁷.
Nije nam ovdje zadaća da kritičke prigovore protiv teorije radne vrijednosti još jednom iznosimo. Oni nas u ovome sklopu mogu zanimati samo utoliko ukoliko su od značaja za prosudbu uporabljivosti rada za vrijednosni račun socijalističke zajednice.
Radni račun na prvi pogled uzima u obzir i naravne, izvan čovjeka smještene uvjete proizvodnje. U pojmu društveno nužnoga prosječnog radnog vremena već je uzet u obzir zakon o opadajućem prinosu utoliko ukoliko djeluje zbog različitosti naravnih uvjeta proizvodnje. Raste li potražnja za nekom robom te se stoga moraju privući lošiji naravni uvjeti proizvodnje radi eksploatacije, onda raste i društveno radno vrijeme prosječno potrebno za proizvodnju jedinice. Uspije li se pronaći povoljnije naravne uvjete proizvodnje, onda pada društveno potrebna količina rada⁸. To uzimanje u obzir naravnih uvjeta proizvodnje seže pak točno samo dotle dokle se izražava u promjenama društveno nužne količine rada. Iznad toga radni račun zakazuje. On potrošnju materijalnih proizvodnih čimbenika posve zanemaruje. Neka društveno nužno radno vrijeme potrebno za proizvodnju obiju roba P i Q iznosi po 10 sati. Za proizvodnju kako jedne jedinice P, tako i jedne jedinice Q neka se, osim rada, ima upotrijebiti i materijal a, čija se jedna jedinica proizvodi u jednom satu društveno nužnog rada, i to se za proizvodnju P potrebuju dvije jedinice a i povrh toga 9 radnih sati, a za proizvodnju Q jedna jedinica a i povrh toga 9 radnih sati. U radnom računu P i Q javljaju se kao ekvivalenti, u vrijednosnom računu P bi se moralo vrjednovati više od Q. Onaj je pogrešan, ovaj jedini odgovara biti i svrsi računa. Istina je da to više, za koje vrijednosni račun P postavlja iznad Q, taj materijalni supstrat, »bez čovjekova udjela od naravi postoji«⁹. No ako postoji samo u takvoj količini da postaje predmetom privređivanja, mora i u nekom obliku ući u vrijednosni račun.
Drugi je nedostatak radnog računa neuzimanje u obzir različite kvalitete rada. Za Marxa je sav ljudski rad ekonomski iste vrste, jer je uvijek »proizvodno trošenje ljudskog mozga, mišića, živca, ruke itd.« »Složeni rad vrijedi samo kao potencirani ili još radije pomnoženi jednostavni rad, tako da je manja količina složenog rada jednaka većoj količini jednostavnog rada. Da se ta redukcija neprestano odvija, pokazuje iskustvo. Neka roba može biti proizvod najsloženijega rada, njezina ju vrijednost izjednačava s proizvodom jednostavnog rada te stoga sama predstavlja samo određenu količinu jednostavnog rada«¹⁰. Böhm-Bawerk nema krivo kad tu argumentaciju naziva »teorijskim majstorijom zapanjujuće naivnosti«¹¹. Za prosudbu Marxove tvrdnje smije se prikladno ostaviti otvorenim je li moguće pronaći jedinstvenu fiziološku mjeru svega ljudskog rada – kako fizičkoga, tako i takozvanoga duhovnoga. Jer čvrsto stoji da među samim ljudima postoje različitosti sposobnosti i vještina, koje sa sobom donose da proizvodi rada i radni učinci imaju različitu kvalitetu. Ono što za odluku o pitanju je li radni račun uporabljiv kao gospodarski račun mora biti presudno jest može li se raznovrsni rad bez posredne karike vrjednovanja njegovih proizvoda od strane privrednih subjekata svesti na jedinstveni nazivnik. Dokaz koji Marx za to nastoji iznijeti nije uspio. Iskustvo doduše pokazuje da se robe, bez obzira na to jesu li proizvodi jednostavnog ili složenog rada, stavljaju u odnose razmjene. No to bi bio dokaz da se određene količine jednostavnog rada neposredno izjednačuju s određenim količinama složenog rada samo onda kad bi bilo utvrđeno da je rad izvor razmjenske vrijednosti. To pak ne samo da nije utvrđeno, nego je upravo ono što Marx onim izlaganjima tek želi dokazati.
To da se u prometu razmjene u stopi nadnice obrazovao odnos supstitucije između jednostavnog i složenog rada – na što Marx na onom mjestu ne aludira – isto je tako malo dokaz za tu istovrsnost. To je izjednačivanje ipak rezultat tržišnog prometa, a ne njegova pretpostavka. Radni bi račun za supstituciju složenog rada jednostavnim radom morao utvrditi proizvoljan odnos, što isključuje njegovu uporabljivost za vođenje gospodarstva.
Dugo se vjerovalo da je radna teorija vrijednosti nužna za socijalizam kako bi se zahtjev za podruštvljenjem sredstava za proizvodnju etički utemeljio. Danas znamo da je to zabluda. Premda ju je većina njezinih socijalističkih pristaša upravo tako upotrebljavala, pa čak ni sâm Marx, iako je načelno zauzimao drukčije stajalište, nije se posve uspio sačuvati od te pogreške, ipak je jasno da, s jedne strane, politički zahtjev za uvođenjem socijalističkog načina proizvodnje niti treba potporu radne teorije vrijednosti niti tu potporu od te nauke može dobiti, te da, s druge strane, i oni koji o biti i podrijetlu ekonomske vrijednosti zastupaju drukčije shvaćanje mogu po uvjerenju biti socijalisti. No u drugom smislu, nego što se obično misli, radna teorija vrijednosti jest unutarnja nužnost za one koji zagovaraju socijalistički način proizvodnje. Socijalistička proizvodnja u velikim razmjerima mogla bi se činiti racionalno izvedivom samo kad bi postojala objektivno spoznatljiva veličina vrijednosti koja bi omogućila gospodarski obračun i u gospodarstvu bez razmjene i bez novca. Kao takva pak zamislivo bi u obzir mogao doći jedino rad.
