Njemačka su sveučilišta posjedovale i njima upravljale razne kraljevine i veliki vojvodstva koji su tvorili Carstvo.5 Profesori su bili državni službenici i kao takvi morali su se strogo pokoravati naredbama i propisima koje su izdavali njihovi nadređeni, birokrati ministarstava javne nastave. Tu potpunu i bezuvjetnu podređenost sveučilišta i njihove nastave vrhovništvu vlada osporavalo je – uzalud – njemačko liberalno javno mnijenje kada je 1837. kralj Hanovera otpustio sedmoricu profesora Sveučilišta u Göttingenu koji su prosvjedovali protiv kraljeve povrede ustava. Vlade nisu marile za reakciju javnosti. Nastavile su otpuštati profesore s čijim se političkim ili vjerskim doktrinama nisu slagale. No nakon nekog vremena posegnule su za suptilnijim i djelotvornijim metodama kako bi profesore učinile odanim pristašama službene politike. Brižljivo su prosijavale kandidate prije nego što su ih imenovale. Samo su pouzdani ljudi dobivali katedre. Tako se pitanje akademske slobode povuklo u pozadinu. Profesori su sami od sebe poučavali samo ono što im je vlada dopuštala poučavati.
Rat iz 1866. okončao je pruski ustavni sukob. Kraljeva stranka – konzervativna stranka junkera, predvođena Bismarckom – pobijedila je prusku napredno-liberalnu stranku koja se zalagala za parlamentarnu vladavinu, a jednako tako i demokratske skupine južne Njemačke. U novom političkom okruženju, najprije Norddeutscher Bund, a nakon 1871. Deutsches Reich, nije više bilo mjesta za „tuđinske" doktrine mančesterizma i laissez faire. Pobjednici kod Königgrätza i Sedana smatrali su da nemaju ništa naučiti od „naroda trgovčića" – Britanaca – ni od poraženih Francuza.
Pri izbijanju rata 1870. jedan od najuglednijih njemačkih znanstvenika, Emil du Bois-Reymond, hvalio se da je Sveučilište u Berlinu „intelektualna tjelesna straža kuće Hohenzollern". Za prirodne znanosti to nije značilo mnogo. No imalo je vrlo jasno i precizno značenje za znanosti o ljudskom djelovanju. Nositelji katedara povijesti i Staatswissenschaften (tj. političke znanosti, uključujući sve što se odnosi na ekonomiju i financije) znali su što njihov vladar od njih očekuje. I isporučili su robu.
Od 1882. do 1907. Friedrich Althoff bio je u pruskome ministarstvu nastave zadužen za sveučilišne poslove. Pruskim je sveučilištima vladao kao diktator. Budući da je Pruska imala najveći broj unosnih profesura te je stoga ambicioznim učenjacima nudila najpovoljnije polje, profesori u drugim njemačkim državama, dapače, čak i oni iz Austrije i Švicarske, težili su osigurati položaje u Pruskoj. Tako je Althoff u pravilu i njih mogao navesti da praktički prihvate njegova načela i mišljenja. U svim pitanjima koja su se ticala društvenih znanosti i povijesnih disciplina Althoff se u potpunosti oslanjao na savjet svojega prijatelja Gustava von Schmollera. Schmoller je imao nepogrešiv njuh za odvajanje ovaca od jaraca.
U drugoj i trećoj četvrtini devetnaestoga stoljeća neki su njemački profesori napisali vrijedne priloge ekonomskoj teoriji. Istina je da najznamenitiji prilozi toga razdoblja, oni Thünena i Gossena, nisu bili djelo profesorâ, nego ljudi koji nisu obnašali nastavničke službe. Ipak, knjige profesorâ Hermanna, Mangoldta i Kniesa ostat će zapamćene u povijesti ekonomske misli. No nakon 1866. ljudi koji su ušli u akademsku karijeru imali su samo prezir prema „beskrvnim apstrakcijama". Objavljivali su povijesne studije, ponajprije one koje su se bavile radnim uvjetima nedavne prošlosti. Mnogi su od njih bili čvrsto uvjereni da je najvažnija zadaća ekonomista pomoći „narodu" u oslobodilačkom ratu koji vodi protiv „izrabljivača", te da su od Boga dani vođe naroda dinastije, osobito Hohenzollerni.
3. Methodenstreit
U Untersuchungen Menger je odbacio epistemološke ideje na kojima su počivali spisi povijesne škole. Schmoller je objavio prilično prezirnu recenziju te knjige. Menger je 1884. uzvratio pamfletom Die Irrtümer des Historismus in der Deutschen Nationalökonomie. Razne publikacije koje je ova polemika izrodila poznate su pod nazivom Methodenstreit, sukob oko metoda.
Methodenstreit je tek malo pridonio razjašnjenju problemâ o kojima je bila riječ. Menger je bio previše pod utjecajem empirizma Johna Stuarta Milla da bi svoje vlastito stajalište doveo do njegovih punih logičkih posljedica. Schmoller i njegovi učenici, obvezani braniti neodrživo stajalište, nisu ni shvaćali o čemu se u polemici radi.
Pojam Methodenstreit, dakako, navodi na krivi trag. Jer pitanje nije bilo otkriti najprikladniji postupak za obradbu problemâ koji se obično smatraju ekonomskim problemima. Sporno je u biti bilo može li postojati išta poput znanosti, drugačije od povijesti, koja se bavi aspektima ljudskog djelovanja.
Postojao je, prije svega, radikalni materijalistički determinizam, filozofija koju su u to vrijeme u Njemačkoj gotovo posvuda prihvaćali fizičari, kemičari i biolozi, premda nikada nije bila izrijekom i jasno formulirana. Kako su ti ljudi to vidjeli, ljudske ideje, htijenja i djelovanja proizvode fizikalni i kemijski događaji koje će prirodne znanosti jednoga dana opisati na isti način na koji danas opisuju nastanak kemijskog spoja iz kombinacije nekoliko sastojaka. Kao jedini put koji bi mogao voditi do toga konačnog znanstvenog dostignuća zagovarali su eksperimentiranje u fiziološkim i biološkim laboratorijima.
Schmoller i njegovi učenici strastveno su odbacivali tu filozofiju, ne zato što su bili svjesni njezinih nedostataka, nego zato što je bila nespojiva s vjerskim načelima pruske vlade. Praktički su joj pretpostavljali doktrinu koja se tek malo razlikovala od Comteova pozitivizma (koji su, dakako, javno omalovažavali zbog njegova ateizma i njegova francuskog podrijetla). Zapravo, pozitivizam, razumno protumačen, mora rezultirati materijalističkim determinizmom. No većina Comteovih sljedbenika nije se u tom pogledu otvoreno izjašnjavala. Njihove rasprave nisu uvijek isključivale zaključak da bi se zakoni društvene fizike (sociologije), čije je uspostavljanje po njihovu mišljenju bilo najviši cilj znanosti, mogli otkriti onim što su nazivali „znanstvenijom" metodom obrade građe prikupljene tradicionalnim postupcima povjesničarâ. To je bilo stajalište koje je Schmoller prigrlio kad je riječ o ekonomiji. Iznova i iznova predbacivao je ekonomistima da su prerano izvodili zaključke iz kvantitativno nedovoljne građe. Ono što je, po njegovu mišljenju, bilo potrebno da bi se realistična znanost o ekonomiji zamijenila ishitrenim generalizacijama britanskih ekonomista iz „naslonjača" bilo je više statistike, više povijesti i više prikupljanja „građe". Iz rezultatâ takvog istraživanja ekonomisti budućnosti, tvrdio je, jednoga će dana „indukcijom" razviti nove uvide.
Schmoller je bio toliko zbunjen da nije uvidio nespojivost svoje vlastite epistemološke doktrine i odbacivanja pozitivističkoga napada na povijest. Nije shvaćao ponor koji je dijelio njegove poglede od pogledâ njemačkih filozofa koji su srušili pozitivističke ideje o uporabi i obradbi povijesti – najprije Dilthey, a poslije Windelband, Rickert i Max Weber. U istom članku u kojem je kritizirao Mengerove Grundsätze recenzirao je i prvu važnu Diltheyevu knjigu, njegov Einleitung in die Geisteswissenschaften. No nije shvatio činjenicu da je smisao Diltheyeve doktrine bio uništenje temeljne teze njegove vlastite epistemologije, naime, da bi se neki zakoni društvenog razvoja mogli izlučiti iz povijesnog iskustva.
4. Politički aspekti Methodenstreita
Britanska filozofija slobodne trgovine pobijedila je u devetnaestome stoljeću u zemljama zapadne i srednje Europe. Srušila je klimavu ideologiju autoritarne države blagostanja (landesfürstlicher Wohlfahrtsstaat) koja je vodila politike njemačkih kneževina u osamnaestome stoljeću. Čak se i Pruska privremeno okrenula liberalizmu. Vrhunci njezina razdoblja slobodne trgovine bili su carinska tarifa Zollvereina iz 1865. i Trgovinski zakonik (Gewerbeordnung) iz 1869. za područje Norddeutscher Bunda (poslije Deutsches Reicha). No vrlo brzo Bismarckova je vlada počela uvoditi svoju Sozialpolitik, sustav intervencionističkih mjera kao što su radno zakonodavstvo, socijalno osiguranje, prosindikalni stavovi, progresivno oporezivanje, zaštitne carine, karteli i damping.3
Pokuša li se opovrgnuti porazna kritika koju ekonomija upućuje prikladnosti svih tih intervencionističkih shema, čovjek je prisiljen poreći samo postojanje – da i ne spominjemo spoznajne zahtjeve – znanosti ekonomije, a tako i prakseologije. Upravo su to oduvijek činili svi pobornici autoritarizma, državne svemoći i politika „blagostanja". Ekonomiju optužuju da je „apstraktna" i zagovaraju „zorni" (anschaulich) način bavljenja problemima o kojima je riječ. Naglašavaju da su pitanja u tom području previše složena da bi se opisala formulama i teoremima. Tvrde da su razni narodi i rase toliko različiti jedni od drugih da se njihovo djelovanje ne može obuhvatiti jedinstvenom teorijom; potrebno je onoliko ekonomskih teorija koliko ima naroda i rasa. Drugi dodaju da se i unutar istoga naroda ili rase ekonomsko djelovanje razlikuje u različitim povijesnim razdobljima. Ti i slični prigovori, često međusobno nespojivi, iznose se kako bi se ekonomija kao takva diskreditirala.
Zapravo, ekonomija je posve iščezla sa sveučilišta Njemačkoga Carstva. Na Sveučilištu u Bonnu preostao je usamljeni epigon klasične ekonomije, Heinrich Dietzel, koji, međutim, nikada nije shvatio što znači teorija subjektivne vrijednosti. Na svim drugim sveučilištima nastavnici su revno ismijavali ekonomiju i ekonomiste. Ne isplati se zadržavati na onome što se u Berlinu, Münchenu i na drugim sveučilištima Carstva prenosilo kao zamjena za ekonomiju. Danas nikoga nije briga za sve ono što su Gustav von Schmoller, Adolf Wagner, Lujo Brentano i njihovi brojni sljedbenici napisali u svojim opsežnim knjigama i časopisima.
Politički značaj djela povijesne škole sastojao se u tome što je Njemačku učinilo sigurnim tlom za ideje čije je prihvaćanje učinilo popularnima među njemačkim narodom sve one pogubne politike koje su rezultirale velikim katastrofama. Agresivni imperijalizam koji je dvaput završio ratom i porazom, bezgranična inflacija ranih dvadesetih godina, Zwangswirtschaft i sve strahote nacističkoga režima bili su postignuća političara koji su djelovali onako kako su ih učili pobornici povijesne škole.
Schmoller te njegovi prijatelji i učenici zagovarali su ono što se nazivalo državnim socijalizmom; tj. sustav socijalizma – planiranja – u kojem bi vrhovno upravljanje bilo u rukama junkerske aristokracije. Upravo je toj vrsti socijalizma težio Bismarck i njegovi nasljednici. Plašljivo protivljenje na koje su naišli kod male skupine poslovnih ljudi bilo je zanemarivo, ne toliko zbog činjenice da ti protivnici nisu bili brojni, koliko zato što je njihovim nastojanjima nedostajala svaka ideološka podloga. U Njemačkoj više nije bilo nijednoga liberalnog mislioca. Jedini otpor koji je bio pružen stranci državnoga socijalizma dolazio je od marksističke stranke socijaldemokrata. Poput Schmollerovih socijalista – socijalista s katedre (Kathedersozialisten) – marksisti su zagovarali socijalizam. Jedina razlika između dviju skupina bila je u izboru ljudi koji bi trebali upravljati vrhovnim odborom za planiranje: junkeri, profesori i birokracija hohenzollernske Pruske, ili dužnosnici socijaldemokratske stranke i njihovi pridruženi radnički sindikati.
Tako su jedini ozbiljni protivnici s kojima se Schmollerova škola morala boriti u Njemačkoj bili marksisti. U toj su prepirci potonji vrlo brzo stekli prevlast. Jer oni su barem imali tijelo doktrine, koliko god ono bilo manjkavo i proturječno, dok su učenja povijesne škole bila prije nijekanje svake teorije. U potrazi za malo teorijskoga oslonca, Schmollerova je škola korak po korak počela posuđivati iz duhovnoga fonda marksista. Naposljetku je sam Schmoller uvelike prihvatio marksističku doktrinu klasnoga sukoba i „ideološke" prožetosti mišljenja klasnom pripadnošću mislioca. Jedan od njegovih prijatelja i kolega profesora, Wilhelm Lexis, razvio je teoriju kamate koju je Engels okarakterizirao kao parafrazu marksističke teorije izrabljivanja.6 Bila je posljedica spisa pobornika Sozialpolitik da je epitet „buržoaski" (bürgerlich) u njemačkom jeziku poprimio pogrdnu konotaciju.
Porazni poraz u Prvom svjetskom ratu razbio je ugled njemačkih kneževa, aristokrata i birokrata. Sljedbenici povijesne škole i Sozialpolitik prenijeli su svoju odanost na razne razlomljene skupine, iz kojih je naposljetku proizašla Njemačka nacionalsocijalistička radnička stranka, nacisti.
Ravna crta koja vodi od djela povijesne škole do nacizma ne može se pokazati skiciranjem razvoja jednoga od osnivača škole. Jer protagonisti razdoblja Methodenstreita završili su svoj životni put prije poraza 1918. i uspona Hitlera. No život najistaknutijega čovjeka među drugim naraštajem škole oslikava sve faze njemačke sveučilišne ekonomije u razdoblju od Bismarcka do Hitlera.
Werner Sombart bio je daleko najdarovitiji od Schmollerovih studenata. Imao je tek dvadeset i pet godina kada mu je njegov učitelj, na vrhuncu Methodenstreita, povjerio zadatak da prikaže i uništi Wieserovu knjigu, Der natürliche Wert. Vjerni je učenik osudio knjigu kao „posve neutemeljenu".⁶ Dvadeset godina poslije Sombart se hvalio da je dobar dio svojega života posvetio borbi za Marxa.7 Kada je 1914. izbio rat, Sombart je objavio knjigu, Händler und Helden (Trgovčići i junaci).8 Tamo je, neuglađenim i prostačkim jezikom, odbacio sve britansko ili anglosaksonsko, ali iznad svega britansku filozofiju i ekonomiju, kao očitovanje niskoga torbarskog mentaliteta. Nakon rata Sombart je preradio svoju knjigu o socijalizmu. Prije rata bila je objavljena u devet izdanja.⁹ Dok su predratna izdanja hvalila marksizam, deseto ga je izdanje fanatično napadalo, osobito zbog njegova „proleterskog" karaktera te nedostatka domoljublja i nacionalizma. Nekoliko godina poslije Sombart je pokušao oživjeti Methodenstreit sveskom punim uvreda protiv ekonomista čiju misao nije bio kadar razumjeti.9 Zatim je, kada su nacisti preuzeli vlast, okrunio književnu karijeru od četrdeset i pet godina knjigom o njemačkom socijalizmu. Vodeća ideja toga djela bila je da Führer prima svoje zapovijedi od Boga, vrhovnoga Führera svemira, te da je Führertum trajna objava.10
Takav je bio napredak njemačke akademske ekonomije od Schmollerova veličanja hohenzollernskih izbornih knezova i kraljeva do Sombartova proglašenja Adolfa Hitlera svecem.
5. Liberalizam austrijskih ekonomista
Platon je sanjao o dobrohotnom tiraninu koji bi mudrom filozofu povjerio moć da uspostavi savršen društveni sustav. Prosvjetiteljstvo svoje nade nije polagalo u manje ili više slučajnu pojavu dobronamjernih vladara i providnih mudraca. Njegov optimizam u pogledu budućnosti čovječanstva bio je utemeljen na dvostrukoj vjeri u čovjekovu dobrotu i njegov razumski um. U prošlosti je manjina zlikovaca – pokvarenih kraljeva, svetogrdnih svećenika, iskvarenih plemića – mogla činiti zlo. Ali sada – prema prosvjetiteljskoj doktrini – budući da je čovjek postao svjestan moći svojega razuma, vraćanja u tamu i pogreške minulih razdoblja više se ne treba bojati. Svaki će novi naraštaj nešto dodati dobru koje su ostvarili njegovi preci. Tako je čovječanstvo na pragu neprekidnoga napredovanja prema zadovoljavajućim uvjetima. Postojano napredovati narav je čovjekova. Uzaludno je tugovati za navodno izgubljenim blaženstvom bajoslovnoga zlatnog doba. Idealno stanje društva pred nama je, a ne iza nas.
Većinu liberalnih, naprednih i demokratskih političara devetnaestoga stoljeća koji su zagovarali predstavničku vladavinu i opće pravo glasa vodilo je čvrsto pouzdanje u nepogrešivost razumskoga uma običnoga čovjeka. U njihovim očima većine nisu mogle pogriješiti. Ideje koje su potjecale iz naroda i koje su odobrili glasači nisu mogle biti drugo nego korisne za opće dobro.
Važno je shvatiti da su argumenti koje je u prilog predstavničkoj vladavini iznijela mala skupina liberalnih filozofa bili posve drukčiji te nisu podrazumijevali nikakvo pozivanje na navodnu nepogrešivost većina. Hume je istaknuo da se vladavina uvijek temelji na mnijenju. Dugoročno gledano, mnijenje mnogih uvijek pobjeđuje. Vlada koju ne podupire mnijenje većine mora prije ili kasnije izgubiti svoju moć; ako ne abdicira, mnogi je nasilno svrgnu. Narodi imaju moć da naposljetku na kormilo postave one ljude koji su spremni vladati prema načelima koja većina smatra primjerenima. Dugoročno gledano, ne postoji nešto poput nepopularne vlade koja održava sustav što ga mnoštvo osuđuje kao nepravedan. Smisao predstavničke vladavine nije u tome da su većine bogolike i nepogrešive. Riječ je o nakani da se mirnim metodama postigne u konačnici neizbježno prilagođavanje političkoga sustava i ljudi koji upravljaju njegovim upravljačkim mehanizmom ideologiji većine. Strahote revolucije i građanskoga rata mogu se izbjeći ako se neomiljena vlada može glatko ukloniti na sljedećim izborima.
Istinski liberali čvrsto su držali da tržišno gospodarstvo, jedini ekonomski sustav koji jamči postojano napredujuće poboljšanje materijalnoga blagostanja čovječanstva, može djelovati samo u ozračju nesmetanoga mira. Zagovarali su vladavinu izabranih predstavnika naroda jer su uzimali zdravo za gotovo da će samo taj sustav trajno očuvati mir kako u unutarnjim tako i u vanjskim poslovima.
Ono što je te istinske liberale odvajalo od slijepoga obožavanja većine od strane samozvanih radikala bilo je to što su svoj optimizam u pogledu budućnosti čovječanstva temeljili ne na mističnom pouzdanju u nepogrešivost većina, nego na vjerovanju da je moć valjana logičkog argumenta neodoljiva. Nisu propustili uvidjeti da je golema većina običnih ljudi i previše tupa i previše lijena da bi slijedila i usvojila duge lance zaključivanja. Ali nadali su se da te mase, upravo zbog svoje tuposti i lijenosti, neće moći a da ne prihvate ideje koje im donose intelektualci. Od zdravoga prosuđivanja obrazovane manjine i njihove sposobnosti da uvjere većinu, veliki su vođe liberalnoga pokreta devetnaestoga stoljeća očekivali postojano poboljšanje ljudskih prilika.
U tom je pogledu vladalo potpuno slaganje između Carla Mengera i njegovih dvojice najranijih sljedbenika, Wiesera i Böhm-Bawerka. Među neobjavljenim spisima Mengera profesor Hayek otkrio je bilješku koja glasi: „Nema boljega sredstva za otkrivanje besmislenosti nekoga načina zaključivanja nego pustiti ga da svoj puni tijek dovede do kraja." Sva trojica voljela su se pozivati na Spinozinu argumentaciju u prvoj knjizi njegove Etike koja završava slavnom izrekom: „Sane sicut lux se ipsam et tenebras manifestat, sic veritas norma sui et falsi." Mirno su promatrali strastvenu propagandu kako povijesne škole tako i marksizma. Bili su posve uvjereni da će logički neobranjive dogme tih frakcija naposljetku biti odbačene od svih razumnih ljudi upravo zbog svoje besmislenosti te da će mase običnih ljudi nužno slijediti vodstvo intelektualaca.11
Mudrost ovakva načina argumentiranja vidljiva je u izbjegavanju popularne prakse suprotstavljanja navodne psihologije logičkom zaključivanju. Istina je da pogreške u zaključivanju često uzrokuje sklonost pojedinca da pogrešnom zaključku dade prednost pred ispravnim. Postoje čak i mnoštva ljudi koje njihove naklonosti naprosto sprječavaju da misle ravno. No od utvrđivanja tih činjenica vrlo je dalek put do doktrina koje su se u posljednjem naraštaju poučavale pod nazivom „sociologija znanja". Ljudsko mišljenje i zaključivanje, ljudska znanost i tehnika proizvod su društvenoga procesa utoliko što se pojedini mislilac suočava i s postignućima i s pogreškama svojih prethodnika te stupa u virtualnu raspravu s njima, bilo slažući se, bilo ne slažući se. Povijest ideja može učiniti razumljivima i čovjekove promašaje i njegove uspjehe analizirajući uvjete u kojima je živio i radio. Samo je u tom smislu dopušteno pozivati se na ono što se naziva duhom epohe, naroda, sredine. No ako se nastoji objasniti nastanak neke ideje, a još manje je opravdati, pozivanjem na okolinu njezina autora, riječ je o kružnom zaključivanju. Ideje uvijek izviru iz uma pojedinca, a povijest o njima ne može reći ništa više nego da ih je u određenom trenutku stvorio određeni pojedinac. Nema druge isprike za čovjekovo pogrešno mišljenje od one koju je jedna austrijska vlada jednom izrekla povodom slučaja poraženoga generala – da nitko ne odgovara za to što nije genij. Psihologija nam može pomoći objasniti zašto je čovjek zakazao u svojem mišljenju. No nijedno takvo objašnjenje ne može ono što je lažno pretvoriti u istinito.
Austrijski ekonomisti bezuvjetno su odbacili logički relativizam sadržan u učenjima pruske Historijske škole. Nasuprot izjavama Schmollera i njegovih sljedbenika, tvrdili su da postoji skup ekonomskih teorema koji vrijede za svako ljudsko djelovanje, neovisno o vremenu i mjestu, o nacionalnim i rasnim obilježjima djelatnika te o njihovim vjerskim, filozofskim i etičkim ideologijama.
Veličina usluge koju su ova trojica austrijskih ekonomista pružila braneći stvar ekonomije od isprazne kritike historicizma ne može se precijeniti. Iz svojih spoznajno-teorijskih uvjerenja nisu izveli nikakav optimizam glede budućega razvoja čovječanstva. Što god se može reći u prilog ispravnomu logičkom mišljenju, time se ne dokazuje da će budući naraštaji ljudi nadmašiti svoje pretke u intelektualnom naporu i postignućima. Povijest pokazuje da su za razdobljima čudesnih umnih dostignuća iznova slijedila razdoblja propadanja i nazadovanja. Ne znamo hoće li sljedeći naraštaj iznjedriti ljude sposobne nastaviti tragom genija koji su posljednja stoljeća učinili tako slavnima. Ne znamo ništa o biološkim uvjetima koji čovjeku omogućuju da učini korak naprijed u maršu intelektualnoga napretka. Ne možemo isključiti pretpostavku da bi mogle postojati granice čovjekova daljnjeg intelektualnog uspona. I zacijelo ne znamo postoji li u tom usponu točka iza koje intelektualni vođe više ne uspijevaju uvjeriti mase i navesti ih da ih slijede.
Zaključak koji su austrijski ekonomisti izveli iz tih premisa bio je da, premda je dužnost pionirskoga uma učiniti sve što mu njegove sposobnosti omogućuju, na njemu nije obveza da propagira svoje ideje, a još manje da se služi upitnim metodama kako bi svoje misli učinio prihvatljivima ljudima. Nisu marili za nakladu svojih spisa. Menger nije objavio drugo izdanje svojih slavnih Grundsätze, premda je knjiga već odavno bila rasprodana, antikvarni primjerci prodavali su se po visokim cijenama, a nakladnik ga je iznova i iznova nagovarao da pristane.
Glavna i jedina briga austrijskih ekonomista bila je pridonijeti napretku ekonomije. Nikada nisu pokušavali pridobiti ničiju podršku drugim sredstvima osim uvjerljivom snagom razvijenom u njihovim knjigama i člancima. S ravnodušnošću su gledali na činjenicu da su sveučilišta zemalja njemačkoga govornog područja, čak i mnoga austrijska sveučilišta, bila neprijateljski raspoložena prema ekonomiji kao takvoj, a još više prema novim ekonomskim doktrinama subjektivizma.
