Liberalizam

Iako misaoni korijeni političkog liberalizma sežu unatrag do klasične starine, a njegovi se ideali ponovno javljaju s renesansom u Italiji, početak njegova kontinuiranog razvoja teško se može smjestiti ranije nego u Englesku 17. stoljeća. Ondje i u Nizozemskoj duhovni je stav, koji se već očitovao u spisima ljudi poput Erazma i Montaignea, prvi put našao svoj izraz u političkim pokretima; i premda je u nekim pogledima razvoj u Nizozemskoj možda vremenski prethodio, ipak su zbivanja i rasprave u Engleskoj imali toliko dalekosežnije djelovanje (a i utjecaj razvoja u Nizozemskoj još je suviše nerazjašnjen), da se politički sukobi u Engleskoj između 1603. i 1688. moraju smatrati pravim izvorom moderne liberalne ideje države. Bila je to potom stranka uspješne „slavne revolucije" iz 1688., vigovci, koja je sve do Francuske revolucije ostala nositeljicom tih ideala, koji su u djelima Johna Lockea našli svoj klasičan izraz, koje su teorijski razradili škotski socijalni filozofi od Davida Humea do Dugalda Stewarta, a potom su naposljetku, prije svega preko »Edinburgh Reviewa«, putem njihovih učenika dobili široku rasprostranjenost.

Sklop ideala koji je obilježavao tu predaju najbolje se može sažeti pod trima usko povezanim načelima: „slobode mišljenja", „vladavine zakona" i „posebnoga vlasništva" te s time povezanoga natjecateljskoga gospodarstva.

Od tih triju načela u više je pogleda ono o slobodi mišljenja najvažnije. I uvjerenje da samo slobodna rasprava vodi postupnu prevladavanju zablude, te da i ono što se velikoj većini (ili čak „stručnjacima") danas čini nedvojbenom zabludom može u sebi nositi klicu buduće nove spoznaje, kao i s time povezan uvid u moć ideja kao odlučujuće sile koja oblikuje društvo, vjerojatno su najkarakterističniji i najdalekosežniji elementi liberalne tradicije. Počevši s borbom za slobodu vjere i savjesti (s Rogerom Williamsom u američkim kolonijama kao njezinim najvažnijim ranim borcem), opće se načelo malo-pomalo nametnulo kao sloboda tiska, sloboda govora i okupljanja te kao akademska sloboda nastave. Od klasičnih formulacija Johna Miltona u 17. stoljeću do malo poznatoga, ali činjenično vjerojatno najzadovoljavajućega sažetka liberalnoga argumenta od Samuela Baileyja, a kasnije od Johna Stuarta Milla i Waltera Bagehota, postojao je na tom području u Engleskoj kontinuiran razvoj, koji je kontinentalna Europa nadoknadila tek u eksplozivnim provalama revolucija 1789. i 1848. Njegova je najvažnija posljedica u zemljama sa starom liberalnom tradicijom duboko ukorijenjeno uvjerenje da svakoj promjeni društvenoga poretka mora prethoditi promjena vladajućih shvaćanja, te da stoga svaki reformski pokret koji obećava uspjeh mora biti zamišljen dugoročno, a prije svega da je pod praktički svakim oblikom vladavine u krajnjoj liniji javno mnijenje ono koje određuje politiku.

Jedva manje temeljno od toga prvoga načela i s njime usko povezano jest načelo vladavine zakona ili „pravne države". Bitno su ovdje stroga vezanost svakoga vršenja vlasti i čvrsta pravila koja isključuju svaku samovolju, pravila koja se jednako primjenjuju na sve članove društva, ali i u pojedinačnom slučaju ne vežu manje vlade nego podanike. Cilj je toga načela uklanjanje svih povlastica koje stvara pravni poredak, tj. formalna jednakost pred zakonom, a istodobno, kako je to već John Locke s punom jasnoćom izrazio, opće smanjenje moći koju ljudi vrše nad ljudima. U njegovoj je osnovi želja da se područje slobode odlučivanja pojedinca proširi koliko je god moguće, da se zahvati državne vlasti vezivanjem uz čvrsta pravila učine što je moguće predvidljivijima, a istodobno da se ograniče na one slučajeve u kojima nisu namijenjeni pogodovanju poznatih osoba, nego pružanju povoljnijih prilika za sve, prepuštajući pak pojedincu kako će ih iskoristiti. Ne uviđa se uvijek da ovo isprva čisto formalno načelo zapravo u sebi uključuje vrlo dalekosežno materijalno ograničenje opsega dopuštene državne djelatnosti: ako država mora jednako postupati prema različitim ljudima unatoč različitim sklonostima i položaju, rezultat mora biti nejednak; a da bi, primjerice, osobama nejednakima u svojim sposobnostima osigurala jednake izglede, morala bi prema njima postupati nejednako. Upravo to pak isključuje načelo jednakosti pred zakonom.

Treći je temeljni element dijelom posljedica, a istodobno i pretpostavka prethodnih: priznanje posebnoga vlasništva, osobito i nad sredstvima za proizvodnju, a time i osobne odgovornosti pojedinca za njihovu uporabu i za skrb o vlastitu uzdržavanju. „Life, Liberty, and Property" bila je klasična formula slobodoljubivih Engleza 17. i 18. stoljeća, pa su čak i u socijalnom pogledu najradikalnija skupina engleskoga građanskoga rata, „Levelleri" (često neopravdano smatrani pretečama socijalizma), nepovredivost privatnoga vlasništva učinili jednom od svojih središnjih programskih točaka. Doista, sloboda vlasništva i ugovora najuže su povezane s vladavinom zakona: jedna bez druge nije moguća. Svjesno se pak zahtjev za gospodarskom slobodom zapravo postavio tek nakon što je njezino dalekosežno stvarno ostvarenje pokazalo njezine prednosti. Borba protiv povlastica i za ograničenje moći kralja vodila se isprva u interesu ravnopravnosti državljana; a posljedica je toga bila da je utjecaj uprave na gospodarstvo sveden na najmanju moguću mjeru. Adam Smith u biti je još samo trebao zagovarati proširenje načela koje je u zemlji u velikoj mjeri vrijedilo i bilo uspješno na vanjsku trgovinu te uz to pokazati zašto se gospodarska sloboda pokazala tako uspješnom.

Važno je uočiti da su se učenja toga starijega liberalizma u biti odnosila samo na predmet državne djelatnosti, a ne i na oblik vladavine. Iz njegove opće odbojnosti prema svakoj uporabi sile u unutarnjim kao i u vanjskim odnosima država vjerojatno je proizlazilo da je stariji liberalizam u pitanju tko bi trebao vršiti vlast morao biti sklon jedinoj poznatoj metodi mirne odluke, onoj odluke većine: „Radije brojiti glave nego ih razbijati." No u biti mu je više bilo stalo do toga da umanji važnost političkih odluka nego do toga tko ih vrši.