Prakseologija: metodologija austrijske ekonomije

Prakseologija je osebujna metodologija Austrijske škole. Pojam je na austrijsku metodu prvi primijenio Ludwig von Mises, koji nije bio samo glavni tvorac i razrađivač te metodologije, nego i ekonomist koji ju je najpotpunije i najuspješnije primijenio na izgradnju ekonomske teorije. Premda je prakseološka metoda, najblaže rečeno, izišla iz mode u suvremenoj ekonomiji, kao i u društvenim znanostima općenito te u filozofiji znanosti, ona je bila temeljna metoda ranije Austrijske škole, a također i znatnog dijela starije klasične škole, osobito J. B. Saya i Nassaua W. Seniora.

Prakseologija počiva na temeljnom aksiomu da pojedinačna ljudska bića djeluju, to jest, na iskonskoj činjenici da se pojedinci upuštaju u svjesna djelovanja usmjerena prema odabranim ciljevima. Taj pojam djelovanja suprotstavlja se isključivo refleksnom ili automatskom ponašanju koje nije usmjereno prema ciljevima. Prakseološka metoda verbalnom dedukcijom razvija logičke implikacije te iskonske činjenice. Ukratko, prakseološka ekonomija jest struktura logičkih implikacija činjenice da pojedinci djeluju. Ta je struktura izgrađena na temeljnom Aksiomu djelovanja te ima nekoliko pomoćnih aksioma, kao što su da se pojedinci međusobno razlikuju i da ljudska bića dokolicu smatraju vrijednim dobrom. Svakoga skeptika u pogledu mogućnosti da se iz tako jednostavne osnove izvede cjelovit sustav ekonomije upućujem na Misesovo djelo Ljudsko djelovanje. Nadalje, budući da prakseologija polazi od istinitog aksioma, A, sve propozicije koje se mogu izvesti iz tog aksioma također moraju biti istinite. Jer ako A povlači B, a A je istinito, tada i B mora biti istinito.

Razmotrimo neke od neposrednih implikacija aksioma djelovanja. Djelovanje povlači da je ponašanje pojedinca svrhovito, ukratko, da je usmjereno prema ciljevima. Nadalje, sama činjenica njegova djelovanja povlači da je svjesno odabrao određena sredstva za postizanje svojih ciljeva. Budući da želi te ciljeve postići, oni mu moraju biti vrijedni; sukladno tome, mora imati vrijednosti koje upravljaju njegovim odabirima. To da rabi sredstva povlači da vjeruje kako posjeduje tehnološko znanje da će određena sredstva ostvariti njegove željene svrhe. Napomenimo da prakseologija ne pretpostavlja da je odabir vrijednosti ili ciljeva neke osobe mudar ili ispravan, niti da je odabrala tehnološki ispravnu metodu za njihovo postizanje. Sve što prakseologija tvrdi jest to da pojedinac koji djeluje usvaja ciljeve i vjeruje, bilo pogrešno ili ispravno, da do njih može doći uporabom određenih sredstava.

Nadalje, svako djelovanje u stvarnom svijetu mora se odvijati kroz vrijeme; svako se djelovanje odvija u nekoj sadašnjosti i usmjereno je prema budućem (neposrednom ili dalekom) postizanju neke svrhe. Kad bi se sve želje neke osobe mogle trenutačno ostvariti, ne bi imala nikakva razloga uopće djelovati.¹ Nadalje, to da čovjek djeluje povlači da vjeruje kako će djelovanje učiniti razliku; drugim riječima, da će radije birati stanje stvari koje proizlazi iz djelovanja nego ono koje proizlazi iz nedjelovanja. Djelovanje stoga povlači da čovjek ne posjeduje sveznajuće znanje o budućnosti; jer kad bi imao takvo znanje, nijedno njegovo djelovanje ne bi učinilo nikakvu razliku. Stoga djelovanje povlači da živimo u svijetu neizvjesne, ili ne posve izvjesne, budućnosti. Sukladno tome, možemo dopuniti svoju analizu djelovanja i reći da čovjek odabire rabiti sredstva u skladu s tehnološkim planom u sadašnjosti zato što očekuje da će do svojih ciljeva doći u nekom budućem trenutku.

Činjenica da ljudi djeluju nužno povlači da su upotrijebljena sredstva oskudna u odnosu na željene svrhe; jer kad sva sredstva ne bi bila oskudna, nego suvišno obilna, svrhe bi već bile postignute i ne bi bilo potrebe za djelovanjem. Drukčije rečeno, sredstva koja su suvišno obilna više ne funkcioniraju kao sredstva, jer više nisu predmet djelovanja. Tako je zrak neophodan za život, a stoga i za postizanje ciljeva; međutim, zrak, budući da je suvišno obilan, nije predmet djelovanja i stoga se ne može smatrati sredstvom, nego onim što je Mises nazvao "općim uvjetom ljudske dobrobiti". Ondje gdje zrak nije suvišno obilan, on može postati predmetom djelovanja, primjerice ondje gdje se želi hladan zrak i topao se zrak preobražava klimatizacijom. Čak i s besmisleno malo vjerojatnim nastupom Edena (ili onoga što se prije nekoliko godina u nekim krugovima smatralo skorašnjim svijetom "iza oskudice"), u kojemu bi se sve želje mogle trenutačno ispuniti, i dalje bi postojalo barem jedno oskudno sredstvo: pojedinčevo vrijeme, čija svaka jedinica, ako je dodijeljena jednoj svrsi, nužno nije dodijeljena nekom drugom cilju.²

To su neke od neposrednih implikacija aksioma djelovanja. Do njih smo došli deduciranjem logičkih implikacija postojeće činjenice ljudskog djelovanja te smo time iz istinitog aksioma izveli istinite zaključke. Osim toga što se ti zaključci ne mogu "testirati" povijesnim ili statističkim sredstvima, nema potrebe testirati ih jer je njihova istinitost već utvrđena. Povijesna činjenica ulazi u te zaključke samo time što određuje koja je grana teorije primjenjiva u nekom pojedinom slučaju. Tako je za Crusoea i Petka na njihovu pustom otoku prakseološka teorija novca tek od akademskog, a ne od trenutačno primjenjivog interesa. Potpunija analiza odnosa između teorije i povijesti u prakseološkom okviru bit će razmotrena u nastavku.

Postoje, dakle, dva dijela ove aksiomatsko-deduktivne metode: proces dedukcije i epistemološki status samih aksioma. Najprije, tu je proces dedukcije; zašto su sredstva verbalna, a ne matematička logika?³ Ne iznoseći iscrpan austrijski argument protiv matematičke ekonomije, jedna se točka može odmah istaknuti: neka čitatelj uzme implikacije pojma djelovanja kako su dosad razvijene u ovome radu i pokuša ih staviti u matematički oblik. Pa čak i kad bi se to moglo učiniti, što bi se postiglo osim drastičnog gubitka značenja pri svakom koraku deduktivnog procesa? Matematička je logika prikladna za fiziku – znanost koja je postala uzornom znanošću, koju bi, prema uvjerenju modernih pozitivista i empirista, sve ostale društvene i fizikalne znanosti trebale oponašati. U fizici su aksiomi, a stoga i dedukcije, sami po sebi posve formalni i značenje stječu "operacionalno" tek utoliko ukoliko mogu objasniti i predvidjeti zadane činjenice. Naprotiv, u prakseologiji, u analizi ljudskog djelovanja, za same se aksiome zna da su istiniti i smisleni. Posljedično, svaki je verbalni korak-po-korak deduktivni korak također istinit i smislen; jer velika je odlika verbalnih propozicija to da je svaka od njih smislena, dok matematički simboli sami po sebi nisu smisleni. Tako je Lord Keynes, jedva da Austrijanac i sam ugledan matematičar, uputio sljedeću kritiku matematičkoj simbolici u ekonomiji:

Velika je mana simboličkih pseudomatematičkih metoda formaliziranja sustava ekonomske analize to što izrijekom pretpostavljaju strogu neovisnost između uključenih čimbenika i gube svu svoju uvjerljivost i autoritet ako se ta hipoteza ne dopusti: dok, u običnom diskursu, gdje ne baratamo naslijepo, nego cijelo vrijeme znamo što činimo i što riječi znače, možemo "negdje u glavi" zadržati potrebne pridržaje i ograde te prilagodbe koje moramo poslije unijeti, na način na koji ne možemo zadržati složene parcijalne diferencijale "negdje" iza nekoliko stranica algebre koje pretpostavljaju da svi oni iščezavaju. Prevelik je udio nedavne "matematičke" ekonomije puka smjesa, jednako neprecizna kao i početne pretpostavke na kojima počiva, koja autoru dopušta da izgubi iz vida složenosti i međuovisnosti stvarnog svijeta u labirintu pretencioznih i beskorisnih simbola.⁴

Štoviše, čak i kad bi se verbalna ekonomija mogla uspješno prevesti u matematičke simbole, a potom ponovno prevesti na engleski kako bi se objasnili zaključci, taj proces nema smisla i krši veliko znanstveno načelo Occamove britve: izbjegavanje nepotrebnog umnožavanja entiteta.⁵

Često se tvrdi da prijevod nekoga pojma poput maksimuma iz običnog u matematički jezik podrazumijeva poboljšanje logičke točnosti pojma, kao i šire mogućnosti njegove uporabe. No nedostatak matematičke preciznosti u običnom jeziku odražava upravo ponašanje pojedinačnih ljudskih bića u stvarnom svijetu... Mogli bismo posumnjati da prijevod u matematički jezik sam po sebi podrazumijeva nagoviještenu preobrazbu ljudskih ekonomskih aktera u virtualne robote.⁶

Slično tomu, jedan od prvih metodologa u ekonomiji, Jean-Baptiste Say, optuživao je matematičke ekonomiste da

nisu bili sposobni izreći ta pitanja analitičkim jezikom, a da ih ne liše njihove naravne složenosti, pomoću pojednostavnjenja i proizvoljnih izostavljanja, čije posljedice, neispravno procijenjene, uvijek bitno mijenjaju uvjet problema i izopačuju sve njegove rezultate.⁷

U novije je vrijeme Boris Ischboldin naglasio razliku između verbalne, ili "jezične", logike ("stvarne analize misli iskazane jezikom koji izražava zbilju onako kako je shvaćamo u zajedničkom iskustvu") i "konstruktne" logike, koja je "primjena kvantitativnih (ekonomskih) podataka na konstrukte matematike i simboličke logike, a ti konstrukti mogu, ali ne moraju imati stvarne ekvivalente".⁸

D. Van Nostrand, 1956), str. 227 [i pretiskano u Logic of Action One]; Rothbard, Man, Economy, and State, 2 sv. (Princeton: D Van Nostrand, 1962), 1:65-66. O matematičkoj logici kao podređenoj verbalnoj logici vidi Rene Poirier, "Logique," u Vocabulaire technique et critique de la philosophie, Andre Lalande, ur., ⁶ᵗʰ izd. rev. (Paris: Presses Universitaires de France, 1951), str. 574-75.

Premda je i sam bio matematički ekonomist, matematičar, sin Carla Mengera, napisao je oštru kritiku zamisli da je matematički prikaz u ekonomiji nužno precizniji od običnog jezika:

Razmotrimo, primjerice, tvrdnje (2) Višoj cijeni nekoga dobra odgovara niža (ili u svakom slučaju ne viša) potražnja.

(2') Ako $p$p označava cijenu nekoga dobra, a $q$q potražnju za njim, tada

$q=f\left(p\right)\text{ and }dq/dp=f^{\prime }\left(p\right)\le 0$q=f(p) and dq/dp=f′(p)≤0

Oni koji formulu (2') smatraju preciznijom ili "matematičkijom" od rečenice (2) potpuno su u zabludi... jedina je razlika između (2) i (2') ova: budući da je (2') ograničena na funkcije koje su diferencijabilne i čiji grafovi stoga imaju tangente (koje s ekonomskoga gledišta nisu vjerojatnije od zakrivljenosti), rečenica (2) je općenitija, ali nipošto nije manje precizna: jednake je matematičke preciznosti kao i (2').⁹

Okrenemo li se od procesa dedukcije k samim aksiomima, kakav je njihov epistemološki status? Ovdje su problemi zamagljeni razlikom u mišljenju unutar prakseološkoga tabora, posebice glede naravi temeljnoga aksioma djelovanja. Ludwig von Mises, kao pristaša kantovske epistemologije, tvrdio je da je pojam djelovanja a priori spram svakoga iskustva, jer je, poput zakona uzroka i posljedice, dio „bitnoga i nužnoga obilježja logičke strukture ljudskoga uma".¹⁰ Ne zalazeći preduboko u mutne vode epistemologije, ja bih, kao aristotelovac i neotomist, zanijekao svaki takav navodni „zakon logičke strukture" koji ljudski um nužno nameće kaotičnoj strukturi zbilje. Umjesto toga, sve takve zakone nazvao bih „zakonima zbilje", koje um shvaća istražujući i sustavno povezujući činjenice stvarnoga svijeta. Moje je stajalište da su temeljni aksiom i podredbeni aksiomi izvedeni iz iskustva zbilje te su stoga, u najširem smislu, empirijski. Složio bih se s aristotelovskim realističkim stajalištem da je njegovo učenje radikalno empirijsko, daleko više nego posthumeovski empirizam koji prevladava u suvremenoj filozofiji. Tako je John Wild napisao:

Nemoguće je svesti iskustvo na skup izoliranih dojmova i atomskih jedinica. Relacijska struktura također je dana s jednakom očevidnošću i izvjesnošću. Neposredni podaci puni su određene strukture, koju um lako apstrahira i pojmi kao opće biti ili mogućnosti.¹¹

Nadalje, jedan od sveprožimajućih podataka svega ljudskoga iskustva jest postojanje; drugi je svijest, odnosno zamjećivanje. Nasuprot kantovskomu stajalištu, Harmon Chapman napisao je da je

poimanje vrsta zamjećivanja, način shvaćanja stvari ili njihova razumijevanja, a ne navodno subjektivno baratanje takozvanim općenitostima ili univerzalijama koje su po svojem podrijetlu isključivo „mentalne" ili „logičke", a po naravi nespoznajne.

Da poimanje, prodirući tako u podatke osjetilā, te podatke ujedno i sintetizira, očevidno je. No sinteza o kojoj je ovdje riječ, za razliku od Kantove sinteze, nije prethodni uvjet opažanja, prethodni proces koji konstituira i opažanje i njegov predmet, nego prije spoznajna sinteza u zamjećivanju, to jest ujedinjavanje ili „shvaćanje" koje je jedno sa samim zamjećivanjem. Drugim riječima, opažanje i iskustvo nisu rezultati ili krajnji proizvodi sintetičkoga procesa a priori, nego su sami sintetičko ili sveobuhvatno zamjećivanje čije je strukturirano jedinstvo propisano isključivo naravlju zbiljskoga, to jest namjeravanim predmetima u njihovoj uzajamnosti, a ne svojom svijesti čija je (spoznajna) narav zamjećivati zbiljsko – onakvo kakvo jest.¹²

Ako su, u širem smislu, aksiomi prakseologije radikalno empirijski, oni su daleko od posthumeovskoga empirizma koji prožima suvremenu metodologiju društvenih znanosti. Uz prethodna razmatranja, (1) toliko su široko utemeljeni u zajedničkom ljudskom iskustvu da, jednom izrečeni, postaju samorazumljivi i stoga ne udovoljavaju pomodnomu kriteriju „oborivosti"; (2) počivaju, osobito aksiom djelovanja, na sveopćem unutarnjem iskustvu, kao i na vanjskom iskustvu, to jest dokaz je refleksivan, a ne čisto fizikalan; i (3) stoga su a priori spram složenih povijesnih događaja na koje suvremeni empirizam ograničava pojam „iskustva".¹³

Say, možda prvi prakseolog, objasnio je izvođenje aksioma ekonomske teorije ovako:

Otud prednost koju uživa svatko tko, na temelju jasnoga i točnoga promatranja, može utvrditi postojanje tih općih činjenica, dokazati njihovu povezanost i izvesti njihove posljedice. One isto tako pouzdano proizlaze iz naravi stvari kao i zakoni materijalnoga svijeta. Mi ih ne izmišljamo; one su rezultati koje nam otkriva razborito promatranje i analiza...

Politička ekonomija...sastoji se od nekoliko temeljnih načela i od velikoga broja korolarā ili zaključaka izvedenih iz tih načela...koje može prihvatiti svaki promišljen um.¹⁴

Friedrich A. Hayek oštroumno je opisao prakseološku metodu u suprotnosti s metodologijom fizikalnih znanosti te je također istaknuo široko empirijsku narav prakseoloških aksioma:

Položaj čovjeka...čini da bitne osnovne činjenice koje trebamo za objašnjenje društvenih pojava budu dio zajedničkoga iskustva, dio građe našega mišljenja. U društvenim su znanostima upravo elementi složenih pojava poznati izvan svake mogućnosti spora. U prirodnim ih se znanostima u najboljem slučaju može tek naslutiti. Postojanje tih elemenata toliko je izvjesnije od bilo koje pravilnosti u složenim pojavama koje oni proizvode, da upravo oni tvore istinski empirijski čimbenik u društvenim znanostima. Teško da može biti dvojbe da je upravo taj različit položaj empirijskoga čimbenika u procesu zaključivanja u dviju skupina disciplina u korijenu mnoge zbrke glede njihova logičkoga karaktera. Bitna je razlika u tome što u prirodnim znanostima proces dedukcije mora poći od neke hipoteze koja je rezultat induktivnih poopćenja, dok u društvenim znanostima polazi izravno od poznatih empirijskih elemenata te ih rabi za pronalaženje pravilnosti u složenim pojavama koje izravna promatranja ne mogu utvrditi. One su, da tako kažemo, empirijski deduktivne znanosti, koje od poznatih elemenata napreduju k pravilnostima u složenim pojavama koje se ne mogu izravno utvrditi.¹⁵

Slično je J.E. Cairnes napisao:

Ekonomist polazi od poznavanja krajnjih uzroka. On se već na početku svojega pothvata nalazi u položaju koji fizičar postiže tek nakon stoljećā mukotrpnoga istraživanja... Za otkriće takvih premisa nije potreban nikakav razrađen proces indukcije... iz toga razloga što imamo, ili možemo imati ako se odlučimo posvetiti tomu predmetu, izravno znanje o tim uzrocima u svojoj svijesti o onome što se zbiva u našem vlastitom umu, te u obavijestima koje nam naša osjetila prenose...o vanjskim činjenicama.¹⁶

Nassau W. Senior izrazio je to ovako:

Fizikalne znanosti, koje se umom bave tek posredno, crpe svoje premise <%2> gotovo isključivo iz promatranja ili hipoteze... S druge strane, mentalne znanosti i mentalne vještine crpe svoje premise ponajprije iz svijesti. Predmeti kojima se one ponajviše bave jesu djelovanja ljudskoga uma. [Te su premise] vrlo malobrojne opće tvrdnje, koje su rezultat promatranja ili svijesti, i koje gotovo svaki čovjek, čim ih čuje, prihvaća kao bliske svojoj misli, ili barem kao već sadržane u svojem prethodnom znanju.¹⁷

Komentirajući svoje potpuno slaganje s tim ulomkom, Mises je napisao da su te „neposredno očevidne tvrdnje" „aprioristički izvedene...osim ako se unutarnje iskustvo ne želi nazvati aprioristčkom spoznajom."¹⁸

Na što Marian Bowley, životopisac Seniorov, opravdano primjećuje:

Jedina temeljna razlika između Misesova općega stava i Seniorova leži u Misesovu prividnom nijekanju mogućnosti uporabe ikakvih općih empirijskih podataka, to jest činjenica općega promatranja, kao polaznih premisa. Ta razlika, međutim, ovisi o Misesovim temeljnim zamislima o naravi mišljenja te, premda od općega filozofskoga značenja, ima malo posebne važnosti za samu ekonomsku metodu.¹⁹

Valja primijetiti da je za Misesa a priori jedino temeljni aksiom djelovanja; on je priznao da su podredbeni aksiomi o raznolikosti čovječanstva i prirode, te o dokolici kao potrošnom dobru, u širem smislu empirijski.

Suvremena postkantovska filozofija imala je mnogo poteškoća s obuhvaćanjem samorazumljivih tvrdnji, koje obilježava upravo njihova snažna i očevidna istinitost, a ne to da su provjerljive hipoteze koje se, prema sadašnjoj modi, smatraju „oborivima". Katkad se čini da empiristi rabe pomodnu analitičko-sintetičku dihotomiju, kako je optužio filozof Hao Wang, da bi se riješili teorija koje im je teško oboriti, odbacujući ih kao nužno ili prikrivene definicije ili dvojbene i neizvjesne hipoteze.²⁰

No što ako podvrgnemo analizi hvaljeni „dokaz" suvremenih pozitivista i empirista? Što je on? Otkrivamo da postoje dvije vrste takvoga dokaza za potvrdu ili pobijanje neke tvrdnje: (1) ako ona krši zakone logike, primjerice ako podrazumijeva da je $A=-A$A=−A; ili (2) ako je potvrđena empirijskim činjenicama (kao u laboratoriju) koje mnoge osobe mogu provjeriti. No što je narav takva „dokaza" doli to da se, raznim sredstvima, tvrdnje dotad nejasne i mutne dovode u jasan i očevidan vidokrug, to jest očevidan znanstvenim promatračima? Ukratko, logički ili laboratorijski procesi služe tomu da „jastvima" raznih promatrača učine očevidnim da su tvrdnje ili potvrđene ili pobijene, ili, da se poslužimo nepomodnim nazivljem, ili istinite ili lažne. No u tom slučaju tvrdnje koje su neposredno očevidne jastvima promatrača imaju barem jednako dobar znanstveni status kao i drugi i trenutačno prihvatljiviji oblici dokaza. Ili, kako je to izrazio tomistički filozof John J. Toohey,

Dokazivati znači učiniti očevidnim nešto što nije očevidno. Ako je neka istina ili tvrdnja samorazumljiva, uzaludno ju je pokušavati dokazati; pokušati ju dokazati značilo bi pokušati učiniti očevidnim nešto što je već očevidno.²¹

Aksiom djelovanja, posebice, trebao bi, prema aristotelovskoj filozofiji, biti neosporiv i samorazumljiv jer kritičar koji ga pokušava oboriti otkriva da se njime mora poslužiti u procesu navodnoga pobijanja. Tako se aksiom o postojanju ljudske svijesti dokazuje samorazumljivim time što sâm čin nijekanja postojanja svijesti mora izvesti upravo svjesno biće. Filozof R.P. Phillips nazvao je to svojstvo samorazumljivoga aksioma „načelom bumeranga", jer „premda ga odbacujemo od sebe, on nam se ponovno vraća."²² Slično proturječje suočava čovjeka koji pokušava oboriti aksiom ljudskoga djelovanja. Jer čineći to, on je ipso facto osoba koja svjesno bira sredstva u pokušaju da dosegne usvojeni cilj: u ovom slučaju cilj, ili svrhu, pokušaja da obori aksiom djelovanja. On se služi djelovanjem u pokušaju da obori pojam djelovanja.

Naravno, osoba može reći da niječe postojanje samorazumljivih načela ili drugih utvrđenih istina stvarnoga svijeta, no samo to izricanje nema nikakvu epistemološku valjanost. Kako je Toohey istaknuo,

Čovjek može reći što god mu se prohtije, ali ne može misliti ni činiti što god mu se prohtije. Može reći da je vidio okrugli kvadrat, ali ne može misliti da je vidio okrugli kvadrat. Može reći, ako mu je po volji, da je vidio konja kako jaše uzjahavši na vlastita leđa, ali znat ćemo što da mislimo o njemu ako to kaže.²³

Metodologija suvremenoga pozitivizma i empirizma doživljava neuspjeh čak i u fizikalnim znanostima, kojima je mnogo primjerenija nego znanostima o ljudskom djelovanju; štoviše, osobito zakazuje ondje gdje se te dvije vrste disciplina isprepleću. Tako je fenomenolog Alfred Schütz, Misesov student u Beču, koji je bio pionir u primjeni fenomenologije na društvene znanosti, ukazao na proturječje u empirističkom inzistiranju na načelu empirijske provjerljivosti u znanosti, dok istodobno niječu postojanje „drugih umova" kao neprovjerljivo. No tko bi to trebao obavljati laboratorijsku provjeru ako ne upravo ti isti „drugi umovi" okupljenih znanstvenika? Schütz je napisao:

Nije... razumljivo da isti autori koji su uvjereni da nikakva provjera nije moguća za inteligenciju drugih ljudskih bića imaju toliko povjerenja u samo načelo provjerljivosti, koje se može ostvariti jedino kroz suradnju s drugima.²⁶

Na taj način moderni empiristi zanemaruju nužne pretpostavke upravo one znanstvene metode koju zastupaju. Za Schütza je znanje o takvim pretpostavkama „empirijsko” u najširem smislu,

pod uvjetom da taj pojam ne ograničimo na osjetilne percepcije objekata i događaja u vanjskome svijetu, nego da u njega uključimo i iskustveni oblik kojim zdravorazumsko mišljenje u svakodnevnom životu razumije ljudska djelovanja i njihov ishod s obzirom na motive i ciljeve koji im leže u temelju.²⁴

Nakon što smo se pozabavili naravlju prakseologije, njezinim postupcima i aksiomima te njezinim filozofskim temeljima, razmotrimo sada kakav je odnos između prakseologije i drugih disciplina koje proučavaju ljudsko djelovanje. Konkretno, koje su razlike između prakseologije i tehnologije, psihologije, povijesti i etike – od kojih se sve na neki način bave ljudskim djelovanjem?

Ukratko, prakseologija se sastoji od logičkih implikacija univerzalne formalne činjenice da ljudi djeluju, da se služe sredstvima kako bi pokušali postići izabrane ciljeve. Tehnologija se bavi sadržajnim problemom kako postići ciljeve usvajanjem sredstava. Psihologija se bavi pitanjem zašto ljudi usvajaju različite ciljeve i na koji ih način usvajaju. Etika se bavi pitanjem koje ciljeve, ili vrijednosti, ljudi trebaju usvojiti. A povijest se bavi ciljevima usvojenima u prošlosti, time koja su se sredstva koristila u pokušaju njihova postizanja – i time kakve su bile posljedice tih djelovanja.

Prakseologija, ili posebice ekonomska teorija, time je jedinstvena disciplina unutar društvenih znanosti; jer se, za razliku od ostalih, ne bavi sadržajem ljudskih vrijednosti, ciljeva i djelovanja – ne time što su učinili ili kako su djelovali ili kako bi trebali djelovati – nego isključivo činjenicom da uistinu imaju ciljeve i da djeluju kako bi ih postigli. Zakoni korisnosti, potražnje, ponude i cijene primjenjuju se neovisno o vrsti dobara i usluga koje se žele ili proizvode. Kako je Joseph Dorfman napisao o djelu Herberta J. Davenporta Outlines of Economic Theory (1896): Etička narav želja nije bila temeljni dio njegova istraživanja. Ljudi su radili i podnosili oskudicu za „viski, cigare i provalničke poluge”, rekao je, „kao i za hranu, ili kipove ili poljoprivredne strojeve”. Sve dok su ljudi bili spremni kupovati i prodavati „ludosti i zlo”, navedena su dobra bila ekonomski čimbenici s tržišnim položajem, jer je korisnost, kao ekonomski pojam, značila tek prilagodljivost ljudskim željama. Sve dok su ih ljudi željeli, ona su zadovoljavala neku potrebu i bila motivi za proizvodnju. Stoga ekonomija nije morala istraživati podrijetlo izborā.²⁵

Prakseologija, kao i zdravi vidovi drugih društvenih znanosti, počiva na metodološkom individualizmu, na činjenici da samo pojedinci osjećaju, vrednuju, misle i djeluju. Individualizmu su njegovi kritičari oduvijek pripisivali – i to uvijek pogrešno – pretpostavku da je svaki pojedinac hermetički zatvoren „atom”, odsječen od drugih osoba i njima neovisan o utjecaju. To apsurdno pogrešno čitanje metodološkog individualizma u korijenu je trijumfalnog dokazivanja J. K. Galbraitha u djelu The Affluent Society (Boston: Houghton Mifflin, 1958) da na vrijednosti i izbore pojedinaca utječu druge osobe, te stoga navodno da je ekonomska teorija nevaljana. Galbraith je iz svojega dokazivanja također zaključio da su ti izbori, jer su pod utjecajem, umjetni i nelegitimni. Činjenica da prakseološka ekonomska teorija počiva na univerzalnoj činjenici pojedinačnih vrijednosti i izbora znači, da ponovimo Dorfmanov sažetak Davenportove misli, da ekonomska teorija „ne treba istraživati podrijetlo izborā”. Ekonomska teorija ne temelji se na apsurdnoj pretpostavci da svaki pojedinac dolazi do svojih vrijednosti i izbora u vakuumu, zatvoren od ljudskog utjecaja. Očito je da pojedinci neprestano uče jedni od drugih i utječu jedni na druge. Kako je F. A. Hayek napisao u svojoj s pravom slavnoj kritici Galbraitha, „The Non Sequitur of the 'Dependence Effect'”:

Argument profesora Galbraitha mogao bi se lako upotrijebiti, bez ikakve promjene bitnih pojmova, za dokazivanje bezvrijednosti književnosti ili bilo kojeg drugog oblika umjetnosti. Pojedinčeva želja za književnošću zacijelo nije izvorno njegova u smislu da bi je osjećao i da se književnost ne proizvodi. Znači li to onda da se proizvodnja književnosti ne može braniti kao zadovoljavanje neke želje jer tek proizvodnja izaziva potražnju?²⁶

Činjenica da ekonomija austrijske škole od početka čvrsto počiva na analizi činjenice pojedinačnih subjektivnih vrijednosti i izbora nažalost je navela rane Austrijance da prihvate naziv psihološka škola. Posljedica je bio niz pogrešno usmjerenih kritika da najnoviji nalazi psihologije nisu bili ugrađeni u ekonomsku teoriju. Dovela je i do pogrešnih shvaćanja kao što je ono da zakon opadajuće granične korisnosti počiva na nekom psihološkom zakonu zasićenosti želja. Zapravo, kako je Mises odlučno istaknuo, taj je zakon prakseološki, a ne psihološki, te nema nikakve veze sa sadržajem želja, primjerice s time da deseta žlica sladoleda može imati manje ugodan okus od devete žlice. Umjesto toga, riječ je o prakseološkoj istini, izvedenoj iz naravi djelovanja, da će prva jedinica nekoga dobra biti dodijeljena njegovoj najvrjednijoj upotrebi, sljedeća jedinica sljedećoj najvrjednijoj, i tako dalje.²⁷ No u jednoj točki, i samo u jednoj točki, prakseologija i srodne znanosti o ljudskom djelovanju zauzimaju stav u filozofskoj psihologiji: u tvrdnji da ljudski um, svijest i subjektivnost postoje, te da stoga postoji djelovanje. U tome se suprotstavlja filozofskoj osnovi biheviorizma i srodnih nauka, a pridružuje se svim granama klasične filozofije i fenomenologiji. U svim ostalim pitanjima, međutim, prakseologija i psihologija različite su i odvojene discipline.²⁸

Posebno je važno pitanje odnos između ekonomske teorije i povijesti. I ovdje je, kao u tolikim drugim područjima austrijske ekonomije, Ludwig von Mises dao izvanredan doprinos, osobito u svojem djelu Theory and History.²⁹ Osobito je neobično da su Mises i drugi prakseolozi, kao navodni „aprioristi”, redovito bili optuživani da su „protiv” povijesti. Mises je doista držao ne samo da ekonomska teorija ne mora biti „provjeravana” povijesnim činjenicama, nego i da se ona tako ne može provjeravati. Da bi neka činjenica bila upotrebljiva za provjeravanje teorija, mora biti jednostavna činjenica, istovrsna s drugim činjenicama u dostupnim i ponovljivim razredima. Ukratko, teorija da će se jedan atom bakra, jedan atom sumpora i četiri atoma kisika spojiti u prepoznatljivu cjelinu zvanu bakrov sulfat, s poznatim svojstvima, lako se provjerava u laboratoriju. Svaki je od tih atoma istovrstan, te je stoga provjera ponovljiva beskonačno mnogo puta. No svaki povijesni događaj, kako je Mises istaknuo, nije jednostavan i ponovljiv; svaki je događaj složeni rezultat promjenjive raznolikosti mnogostrukih uzroka, od kojih nijedan nikada ne ostaje u stalnim odnosima s drugima. Svaki je povijesni događaj stoga raznovrstan, te se povijesni događaji stoga ne mogu upotrijebiti ni za provjeravanje ni za izgradnju zakona povijesti, kvantitativnih ili drugih. Svaki atom bakra možemo svrstati u istovrsni razred atoma bakra; to ne možemo učiniti s događajima ljudske povijesti.

Time se, dakako, ne želi reći da među povijesnim događajima nema sličnosti. Sličnosti ima mnogo, ali nema istovrsnosti. Tako je bilo mnogo sličnosti između predsjedničkih izbora 1968. i onih 1972., ali to teško da su bili istovrsni događaji, jer su ih obilježile važne i neizbježne razlike. Niti će sljedeći izbori biti ponovljiv događaj koji bi se mogao svrstati u istovrsni razred „izbora”. Stoga se iz tih događaja ne mogu izvesti nikakvi znanstveni, a zacijelo ni kvantitativni zakoni.

Misesovo radikalno temeljno protivljenje ekonometriji sada postaje jasno. Ekonometrija ne samo da pokušava oponašati prirodne znanosti služeći se složenim raznovrsnim povijesnim činjenicama kao da su ponovljive istovrsne laboratorijske činjenice; ona usto stišće kvalitativnu složenost svakoga događaja u kvantitativni broj, a potom pojačava zabludu postupajući kao da ti kvantitativni odnosi ostaju stalni u ljudskoj povijesti. U upadljivoj suprotnosti s fizikalnim znanostima, koje počivaju na empirijskom otkrivanju kvantitativnih konstanti, ekonometrija, kako je Mises opetovano isticao, nije uspjela otkriti nijednu konstantu u ljudskoj povijesti. A s obzirom na neprestano promjenjive uvjete ljudske volje, znanja i vrijednosti te razlike među ljudima, nezamislivo je da bi to ekonometrija ikada mogla učiniti.

Daleko od toga da bi bio protiv povijesti, prakseolog, a ne navodni štovatelji povijesti, gaji duboko poštovanje prema nesvodivim i jedinstvenim činjenicama ljudske povijesti. Štoviše, upravo je prakseolog onaj koji priznaje da društveni znanstvenik pojedinačna ljudska bića ne smije legitimno tretirati kao da nisu ljudi koji imaju um i djeluju u skladu sa svojim vrijednostima i očekivanjima, nego kao kamenje ili molekule čiji se tijek može znanstveno pratiti u navodnim konstantama ili kvantitativnim zakonima. Povrh toga, kao vrhunska ironija, upravo je prakseolog onaj koji je uistinu empirijski jer prepoznaje jedinstvenu i raznovrsnu narav povijesnih činjenica; samozvani „empirist” onaj je koji grubo krši činjenice povijesti pokušavajući ih svesti na kvantitativne zakone. Mises je o ekonometričarima i drugim oblicima „kvantitativnih ekonomista” napisao ovako:

U području ekonomije nema stalnih odnosa, te slijedom toga nikakvo mjerenje nije moguće. Ako statističar utvrdi da je nakon porasta ponude krumpira u Atlantidi od 10 posto u određeno vrijeme uslijedio pad cijene od 8 posto, on time ne utvrđuje ništa o tome što se dogodilo ili što bi se moglo dogoditi pri promjeni ponude krumpira u nekoj drugoj zemlji ili u neko drugo vrijeme. On nije „izmjerio” „elastičnost potražnje” za krumpirom. Utvrdio je jedinstvenu pojedinačnu povijesnu činjenicu. Nijedan razuman čovjek ne može sumnjati da je ponašanje ljudi u odnosu na krumpir i svako drugo dobro promjenjivo. Različiti pojedinci vrednuju iste stvari na različite načine, a vrednovanja se mijenjaju i kod istih pojedinaca s promjenom uvjeta...

Neizvedivost mjerenja ne proizlazi iz nedostatka tehničkih metoda za uspostavljanje mjere. Ona proizlazi iz odsutnosti stalnih odnosa... Ekonomija nije, kako... pozitivisti uvijek iznova ponavljaju, zaostala zato što nije „kvantitativna”. Ona nije kvantitativna i ne mjeri zato što nema konstanti. Statistički brojčani podaci koji se odnose na ekonomske događaje povijesni su podaci. Oni nam govore što se dogodilo u neponovljivom povijesnom slučaju. Fizikalni se događaji mogu tumačiti na temelju našega znanja o stalnim odnosima utvrđenima pokusima. Povijesni događaji nisu otvoreni takvu tumačenju...

Iskustvo gospodarske povijesti uvijek je iskustvo složenih pojava. Ono nikada ne može prenijeti znanje one vrste koju eksperimentator apstrahira iz laboratorijskog pokusa. Statistika je metoda prikazivanja povijesnih činjenica. . . . Statistika cijena jest gospodarska povijest. Uvid da, ceteris paribus, povećanje potražnje mora rezultirati povećanjem cijena nije izveden iz iskustva. Nitko nikada nije bio niti će ikada biti u položaju da promatra promjenu jednog od tržišnih podataka ceteris paribus. Ne postoji takvo što kao kvantitativna ekonomija. Sve gospodarske veličine koje poznajemo podaci su gospodarske povijesti. . . . Nitko nije toliko smion da tvrdi kako porast od A posto u ponudi neke robe mora uvijek – u svakoj zemlji i u svako doba – rezultirati padom cijene od B posto. No budući da se nijedan kvantitativni ekonomist nikada nije usudio na temelju statističkog iskustva precizno definirati posebne uvjete koji proizvode određeno odstupanje od omjera A:B, jalovost njegovih nastojanja očita je.³⁰

Razrađujući svoju kritiku konstanti, Mises je dodao:

Veličine koje promatramo u području ljudskog djelovanja . . . očito su promjenjive. Promjene koje se u njima zbivaju jasno utječu na rezultat naših djelovanja. Svaka veličina koju možemo promatrati povijesni je događaj, činjenica koja se ne može potpuno opisati bez navođenja vremena i zemljopisne točke.

Ekonometričar nije u stanju opovrgnuti tu činjenicu, koja izmiče tlo ispod njegova rasuđivanja. On ne može a da ne prizna da nema „konstanti ponašanja". Pa ipak želi uvesti neke brojeve, proizvoljno odabrane na temelju povijesne činjenice, kao „nepoznate konstante ponašanja". Jedina isprika koju iznosi jest da njegove hipoteze „kažu samo da ti nepoznati brojevi ostaju razumno konstantni tijekom razdoblja od nekoliko godina".³¹ No, traje li još uvijek takvo razdoblje pretpostavljene konstantnosti određenog broja ili je promjena broja već nastupila, može se utvrditi tek naknadno. Naknadno bi moglo biti moguće, premda samo u rijetkim slučajevima, ustvrditi da je tijekom nekog (vjerojatno prilično kratkog) razdoblja prevladavao približno stabilan omjer, koji ekonometričar odlučuje nazvati „razumno" konstantnim omjerom, između brojčanih vrijednosti dvaju čimbenika. No to je nešto bitno različito od konstanti fizike. Riječ je o tvrdnji o povijesnoj činjenici, a ne o konstanti kojoj se može pribjeći u pokušajima predviđanja budućih događaja.³²

Toliko hvaljene jednadžbe, ukoliko se odnose na budućnost, tek su jednadžbe u kojima su sve veličine nepoznate.³³

U matematičkoj obradi fizike razlika između konstanti i varijabli ima smisla; ona je bitna u svakom slučaju tehnološkog izračuna. U ekonomiji nema konstantnih odnosa između različitih veličina. Slijedom toga, svi utvrdivi podaci jesu varijable, ili što je isto, povijesni podaci. Matematički ekonomisti ponavljaju da se nevolja matematičke ekonomije sastoji u činjenici da postoji velik broj varijabli. Istina je da postoje samo varijable, a nema konstanti. Besmisleno je govoriti o varijablama ondje gdje nema invarijanti.³⁴

Kakav je, dakle, ispravan odnos između ekonomske teorije i gospodarske povijesti, ili točnije, povijesti općenito? Zadaća je povjesničara da pokuša objasniti jedinstvene povijesne činjenice koje su njegovo područje; da bi to učinio na primjeren način, mora upotrijebiti sve relevantne teorije iz svih raznovrsnih disciplina koje se tiču njegova problema. Jer povijesne činjenice složeni su rezultati bezbroja uzroka koji proizlaze iz različitih vidova ljudskog stanja. Stoga povjesničar mora biti spreman koristiti ne samo prakseološku ekonomsku teoriju nego i uvide iz fizike, psihologije, tehnologije i vojne strategije, zajedno s interpretativnim razumijevanjem motiva i ciljeva pojedinaca. Ta sredstva mora upotrijebiti u razumijevanju kako ciljeva raznih djelovanja povijesti tako i posljedica takvih djelovanja. Budući da je u to uključeno razumijevanje raznolikih pojedinaca i njihovih interakcija, kao i povijesnog konteksta, povjesničar koji se služi sredstvima prirodne i društvene znanosti u krajnjoj je analizi „umjetnik", pa stoga nema jamstva ni vjerojatnosti da će bilo koja dva povjesničara prosuditi neku situaciju na potpuno isti način. Iako se mogu složiti oko niza čimbenika koji objašnjavaju nastanak i posljedice nekoga događaja, malo je vjerojatno da će se složiti oko točne težine koju treba pridati svakom uzročnom čimbeniku. Primjenjujući razne znanstvene teorije, moraju donositi prosudbe o relevantnosti, o tome koje se teorije primjenjuju u danom slučaju; da se vratimo na primjer korišten ranije u ovome radu, povjesničar Robinsona Crusoea teško da bi upotrijebio teoriju novca u povijesnom objašnjenju njegovih djelovanja na pustom otoku. Za gospodarskog povjesničara, gospodarski zakon niti se potvrđuje niti provjerava povijesnim činjenicama; umjesto toga, taj se zakon, ondje gdje je relevantan, primjenjuje kako bi se pomoglo objasniti činjenice. Činjenice time ilustriraju djelovanje zakona. Odnos između prakseološke ekonomske teorije i razumijevanja gospodarske povijesti suptilno je sažeo Alfred Schütz:

Nijedan gospodarski čin nije zamisliv bez nekog upućivanja na gospodarskog aktera, no potonji je posve anoniman; to nisi ti, ni ja, ni poduzetnik, pa ni „gospodarski čovjek" kao takav, nego čisti univerzalni „netko". To je razlog zašto stavovi teorijske ekonomije imaju upravo onu „univerzalnu valjanost" koja im daje idealnost „i tako dalje" te „mogu to učiniti ponovno". Ipak, gospodarskog aktera moguće je proučavati kao takvoga i pokušati otkriti što se zbiva u njegovu umu; dakako, tada se ne bavimo teorijskom ekonomijom, nego gospodarskom poviješću ili gospodarskom sociologijom. . . . Međutim, tvrdnje tih znanosti ne mogu polagati pravo ni na kakvu univerzalnu valjanost, jer se bave ili gospodarskim osjećajima pojedinih povijesnih osoba ili tipovima gospodarske djelatnosti za koje dotični gospodarski čini služe kao svjedočanstvo. . . .

Po našem mišljenju, čista ekonomija savršen je primjer objektivnog značenjskog kompleksa o subjektivnim značenjskim kompleksima, drugim riječima, objektivne značenjske konfiguracije koja propisuje tipična i nepromjenjiva subjektivna iskustva svakoga tko djeluje unutar gospodarskog okvira. . . Iz takve sheme moralo bi se isključiti svako razmatranje uporaba kojima su „dobra" namijenjena nakon što su stečena. No jednom kada zaista svrnemo pozornost na subjektivno značenje stvarne pojedinačne osobe, ostavljajući za sobom anonimnog „bilo koga", tada dakako ima smisla govoriti o ponašanju koje je atipično. . . . Dakako, takvo je ponašanje irelevantno s gledišta ekonomije, i upravo je u tom smislu ekonomska načela, prema Misesovim riječima, „nisu iskaz onoga što se obično događa, nego onoga što se nužno mora dogoditi".³⁵